Sedam godina Jens Lekman se dopisivao sa skupinom hrvatskih obožavatelja koja ga je spopadala na koncertima po Europi. Prepiska je konačno urodila plodom te smo imali priliku uživati u jednom od tri ovogodišnja solo nastupa skandinavskog trubadura izvan domovine (uz Zagreb, svirat će tek u Padovi i Londonu). Ako je suditi po gužvi ispred štanda s pločama i majicama, koje je Lekman satima nakon koncerta strpljivo potpisivao, dolazak u Hrvatsku neće tako brzo zaboraviti.

Vruću ljetnu večer u dvorištu kluba Močvara otvorio je The Marshmallow Notebooks, projekt neumornog kantautorskog gurua Matije Habijanca, pojačanog Vladom Brljkom za bubnjevima i u većem dijelu koncerta Anom Franjić iz Analene na bas gitari. Paralelno sa sve zahtjevnijim procesom guranja nekolicine intrigantnih bendova kroz izdavačku kuću Noisy Night, lijepo je vidjeti da ovaj pionir scene nalazi vremena usavršavati i vlastite koncertne izvedbe. Iako će mnogi vjerojatno posegnuti za prigodnom frazom 'hrvatski Jens Lekman', The Marshmallow Notebooks je tijekom sinoćnjeg 45-minutnog pop punk kabarea djelovao puno bliže Matijinom životnom snu koji i kroz label i kroz glazbu sve više postaje java – Superchunku. Vidno uživanje trojke, podjednako tijekom pomalo kriptičnih novih, ali i prearanžiranih starih stvari, dodatno će pojačati priključenje Matka Botića iz My Buddy Moose na mandolini, a prvi nastup ove postave očekuje nas već u kolovozu na SuperUho festivalu.

Petnaestak minuta kasnije zasvirao je Jens Lekman, koji je već u uvodnima Black Cab i You Are The Light pripitomio publiku toplinom svog anđeoskog glasa. Odjeven poput nekog dječaka na putu za plažu i naoružan gitarom i ritam mašinom, Jens nas je u sat i 15 minuta nastupa poveo na imaginarni otok ispunjen twee melodijama, romantičnim pričama i popkulturnim referencama. Ta šećerasta nježnost zna biti zamorna ako se konzumira u obilatim količinama, no Lekman se potrudio nastup učiniti dovoljno raznolikim da održi pažnju i onima koji nisu zadrti fanovi.

Dok je u prvom, strogo akustičnom dijelu koncerta tražio nešto više tišine i pažnje publike, druga polovica koncerta, koja je počela paljenjem ritam mašine na gotovo hiphoperskoj An Argument With Myself, rasplesala je prepuno dvorište Močvare. Pravi ljetni plesnjak svoj vrhunac doživio je za vrijeme zumba calypsa Sipping on the Sweet Nectar, dok je povratak na bis donio zborno pucketanje prstima i na Pocketful of Money i zborno pjevanje na A Postcard to Nina. Za kraj nastupa iskoristio je dominaciju nad publikom koja mu je do tad već jela iz ruke te je istopio s Your Arms Around Me i Higher Power. Šteta je jedino što nije ispunio obećanje da će, nakon potpisivanja majica i ploča, nastup nastaviti svirajući pjesme po želji, no gorljivi prijem domaćih fanatika daje nadu da bi ljubav Lekmana i Zagreba mogla dobiti i drugi čin, po mogućnosti, u manje formalnoj atmosferi, negdje na obali.