Ma kojim putem trebalo krenuti, Lea Dekleva će uvijek krenuti Arsenovim. I slijedit će ga ma koliko teško bilo. Prvi korak na tom putu dogodio se prije deset godina. Danas su ostale slike jednog prijateljstva i pjesma koju je Lea napisala za njih dvoje. A kako je sve počelo?

'Prvi susret s Arsenom bio je moj prvi vinil koji sam čula u životu. Uz njega sam odrastala, u vrtićkoj dobi, album 'Arsen pjeva djeci'. Pjesme 'Djeca su ukras svijeta', 'Nije lako bubamarcu', 'Čemu služe roditelji' i 'Prijateljstvo' bile su dječje, ali istovremeno životne pjesme. Već tada sam nesvjesno upijala Arsenove stihove kao niti vodilje u svojoj dječjoj glavi. Tom pločom bili su mi objašnjeni prijateljstvo i ljubav. Za početak dosta. Za početak, najviše od najvećeg.

U jednom trenutku 2005. rekla sam samoj sebi da ga moram upoznati. Srela sam Matiju, koji me uputio na adresu, najavio Arsenu i priložio moj CD. Arsen mi je otvorio, sjeli smo, usputno je pogledavao CD i započinjao razgovor. Možda je to bilo najsličnije davanju zdravstvene iskaznice i razgovoru s doktorom da uspostavimo dijagnozu. Rekao je da je poslušao CD, da je darovito, da sviram i pjevam kantautorski i da trebam stajati iza toga. Nakon toga je uslijedilo pitanje: 'Po što si došla? Stihove, glazbu, duet?' Odgovorila sam da ne trebam ništa od navedenog. Da sam došla vidjeti tko stoji iza svega. Iznenadio se odgovorom. Možda je zazvučalo smjelo, ali bilo je to iz divljenja prema njegovoj percepciji života, emocijama, poznavanju ženske psihe, neskrivene ranjivosti. A pritom, sve još s talentom da se izrazi kroz pjesme, zbirke... Pogledao me ozbiljno, ali činio se zadovoljan, istovremeno štiteći se, i rekao: 'Ti si delikatna.'
Proveli smo većinu vremena u priči o kantautorima. Imala sam stanovito znanje pa sam mogla ostati (smijeh). U prvoj minuti mi je bilo jasno da sve skenira, nije volio brze i ishitrene rečenice, nagle pokrete, neznanje ili manjak bontona. Ali senzibiliteti i ophođenja su nam se nekako poklapali, pa je sve bilo prirodno, nije mi bio stran. Vrlo brzo me nazvao i pitao hoću li s njim u Splitu, na njegovom koncertu u kazalištu, otpjevati nekoliko svojih pjesama. To je bio prvi nastup s njim. Na moju tugu, ali i čast, na njegovom zadnjem koncertu sam također pjevala. On, Gabi i ja. Gornji grad, scena Amadeo, 4. srpnja, nekoliko dana prije odlaska na operaciju kuka.

Već su bile vrućine, on je bio umoran od bolova, nervozan pred operaciju, koncert. Do kraja profesionalan u svakom pogledu. Nije bilo nijedne tonske probe da nije stajao kraj mene, slušajući čujem li se dovoljno, čujem li se na pozornici, odgovara li mi visina mikrofona, visina klavirske stolice. To nije bio njegov posao. Ali uvijek je to radio.

Završio je koncert, lijepa večer na Gornjem gradu, bilo je humanitarno, za djecu. Malo veću djecu, srednjoškolsku, bez roditeljske skrbi, ali morao je otpjevati 'Bubamarca', uživao je smijući se sam sebi opisujući njegovu potragu za svojom Marom. Gabi i on su tako zračili zajedno na pozornici. Toliko puta sam ih vidjela, ali i dalje sam gledajući ih te večeri pomislila kako im je Bog divno dao jednog drugome. Koncert je završio, publika odlazila, Gabi se presvlačila u garderobi, a on mi opet spomenuo operaciju. Nije se puno žalio, ali htio je to riješiti. Rekla sam mu da se vidimo u Krapinskim toplicama, da ću ga posjetiti. Rekao je: 'Dođi me podržati, ja sam tebe uvijek.' Nikad neću zaboraviti tu intonaciju. Bio je to kao vapaj i naredba u isto vrijeme.

Čula sam se s Gabi nakon operacije, sve je dobro prošlo. Koji dan poslije zazvonio mi je mobitel, pokazujući nepoznati broj i predbroj na zaslonu. Zvao je Arsen iz Krapine. Iznenadila sam se pozivom, nije imao svoju boju glasa, malo me prestrašio, ali bio je dobro u okolnostima u kojima možeš biti dobro u bolnici, koja je njemu posebno teško padala. Pitao me kad mogu doći, dogovorio 'propusnicu' i došla sam sutradan. Sjedili smo kratko, pričali, ispod glasa, ispod snage, prijateljski... on je stvari predosjećao, ja sam osporavala. Rekao je da ga ne tješim tako rokerski. Rekao je da bih mogla svratiti još jednom, ali ubrzo je već otišao kući. Dobila sam ga još jednom na kućni telefon kada je stigao i to je bilo zadnje.

Tek sad kada ga nema pokušavam i ja sama odgonetnuti našu sponu. Bila sam svjesna njegove umjetničke veličine, ali sam ga od prvog dana doživljavala normalno, prirodno. Možda sam bila starija u glavi nego što sam trebala biti. Možda sam bila melankoličnija od većine (a bio je i on). Autori su me uvijek zanimali, a kantautori više intrigirali od pjevača koji su pjevali tuđe pjesme. On je bio autor i kantautor. Pjevati o sebi, otvoriti se svakome, staviti dušu na vjetrometinu, slušati pohvale, ali i kritike, nije lako. Ali to je potreba, to je možda čak i vrsta egzibicionizma. Moraš se znati nositi s tim, a da te ne okrznu zli ili oni koji ne misle, ne osjećaju isto, na što naravno imaju pravo. To je emotivna disciplina.'

Lea i Arsen na njegovom posljednjem nastupu na sceni Amadeo ovog ljeta u srpnju


Kako je nastala pjesma 'Ja bi da te slijedim', u kojoj su vam se vokalno pridružile Gabi Novak i 13-godišnja Lu Dedić te Matija Dedić na klaviru?

'Nikada nisam imala namjeru snimiti duet s Arsenom. Na početku našeg druženja donio mi je jednu divnu talijansku pjesmu, 'Cosa fara dio di me', koju pjeva Tosca. Rekao je da me čuje u tome i da će mi napisati prepjev. Kasnije smo nekako zaboravili na to. Meni se jako dopala njegova pjesma 'Tvoje tijelo moja kuća'. Na koncertima smo je počeli izvoditi zajedno i pretvorili je u duet. Njemu se svidjelo, pa je snimku s jednog koncerta uvrstio na svoj CD 'Platinum collection'. Imali smo taj spontani moment, dragu izvedbu njegove divne pjesme i imala sam ga vrlo blizu u svakodnevnom životu. Nisam imala potrebu za duetom.

A onda je nastupio moj prijatelj, frizer, inače velik obožavatelj Arsenovog opusa. Početkom 2015. rekao mi je da ne razumije da nikad nisam imala potrebu napisati nešto za sebe i Arsena. Napisati nešto za sebe i njega bio je puno veći izazov nego da to napiše Arsen, iako ni takvih zamisli nisam imala. Zaintrigiralo me. Napisala sam zamišljeni razgovor između Arsena i sebe, pod naslovom 'Ja bi da te slijedim'. Pjesma je bila gotova u veljači. Spomenula sam to Arsenu i Gabi za jednog druženja kod njih i pročitala im tekst. Gabi je bila zadovoljna, a Arsen u svom zafrkantskom stilu rekao: 'Znači, to je frizer pisao?!'Bio mu je gust raspored i odlučila sam da ću mu dati snimku pjesme kad preko ljeta ode u Šibenik, kada će biti na miru u svojoj kući, pa ćemo je snimiti na jesen. Dan prije odlaska u posjet u Krapinske toplice mislila sam da bi snimka pjesme možda bila nešto što ga može razveseliti. Donijela sam mu je. Kada sam se vratila od njega u Zagreb, već je zvao i rekao da će, ako izađe, ako me ikad više nazove, to biti zbog toga da je snimimo. Više nikad nije nazvao. Nakon Arsenovog odlaska Matija mi je telefonirao iz Šibenika i rekao da su slušali pjesmu te da bi je trebalo snimiti. Predložila sam da je snimimo svi zajedno, Gabi, Lu i ja. Napravili smo mu to baš od srca.'

Što ste kod njega najviše voljeli?

'Prvenstveno, bio je stara škola. Toga više gotovo da nema. Bio je gospodin, emotivac, zafrkant, prijatelj. Tretirao je ženu kao ženu. Čovjeka kao biće. Obožavao je djecu. Spašavao nas od lošeg ukusa. Razbijao svaki pokušaj ceremonijalnog ponašanja. Branio od neodgovornih, neukih, samoljubivih, lažnih. Svaka pristojna i radišna sobarica vrijedila je nemjerljivo više od napuhanog ambasadora na položaju. Zapažao je u rekordnom roku sve detalje. Bio je dobar psiholog. U sekundi je znao procijeniti čovjeka i 'ubrati' mu stanje. Svi se ponekad osjećamo razlomljeno. On me je u trenutku humorom sastavljao u cjelinu. Možda mi je to bilo najdragocjenije kod njega. Imala sam, kao i svi, svojih loših perioda. Uvijek se javljao, pitao kako sam i nudio samo jedno rješenje. Rad. 'Skloni se u rad.' Nije bilo boljeg i ljekovitijeg savjeta. Kod njega nije bilo neuzvraćenog poziva. I to je stvar kulture, da. Danas za tu vrstu kulture mnogi nemaju ni znanja ni vremena. On je imao. Bio je jako pedantan u svemu. Vodio je brigu oko najsitnijih detalja, što profesionalnih, što ljudskih. Od dobrih sitnica je radio slavlja, a probleme je u sekundi znao pretvarati u što manje važne ne bi li tako olakšao stvari. Imao je tu vještinu.

Nisam mu u druženjima puno kontrirala jer sam mislila i osjećala isto. Nisam mu se nikad izravno divila. Nisam nikad pred njim komentirala da mi se sviđa nešto njegovo, ali je na meni vidio. Pokušavala sam ga pratiti bez puno suvišnih razgovora. Znala sam na putovanjima kada bi se iz nekog društva htio povući, a kada ostati. Kada mu se razgovaralo, a kada šutjelo. Jedino s njim nikada nisam imala tremu! Znala sam da je kraj mene netko tko razumije sva moja previranja, nesigurnosti, ranjivosti, tko me čita kao knjigu i, najvažnije, tko sve to nosi i u sebi... bez obzira na godine, priznanja, uspjehe. Osjećala sam da je njemu gore. Zato je meni bilo lakše. Nisam imala vremena ni prava osjećati se loše pored njega. Jačali smo se uzajamno. Ako je nekad primijetio da mi pred izlazak na pozornicu nije bilo svejedno, rekao bi: 'Idi, dreči se. Pjevaj svoju pjesmu. To radiš. To ti je poziv. Imaš što reći.''

Kako ste najčešće provodili zajedničke trenutke?

'Noćne šetnje zimskim gradom, nepomično vrijeme, ostaju nedovršene naše vječne teme...', pjevao je svom amigu Endrigu. Nekad smo se šetali do fotokopiraonice u Berislavićevoj, pa na piće u istoj ulici. Nekad otišli na Gornji grad do Palainovke i vraćali se obavezno sporijom vožnjom kroz Jurjevsku. Kasnije smo se više nalazili u Esplanadi, tamo mu je bilo najbliže ili kod njega. Esplanada je bila potreba da se vidimo, da mi donese nešto svoje, novo za čitanje ili da pretresemo aktualne teme koje su ga zanimale u tom momentu. Ja bih uvijek naručila čaj, uz koji su bili posluženi keksi, a on se zabavljao i na glas dobacivao: 'Dajte joj još, gladna je.' Iako je znao da nisam od slatkog. Voljela sam ga slušati. On bi svako toliko zastao i pitao me za moj stav, da vidi pratim li ga i mislim li isto, mislim li uopće? (smijeh) Trudila sam se biti brza u glavi. Ako nisi - otpadaš! Njegov stan, radna soba, bila je mjesto sastanaka i proba nekoliko dana prije koncerta. Znalo se već što pjevamo, ali uvijek me je čekao novi papir s rasporedom pjesama, datumom, mjestom na koje se ide, vremenom polaska. I naravno, prosviravanjem i probom zajedničkih brojeva. Jednom me dočekao raspored pjesama s naslovom 'Lea i Arsen zapalili Jastrebarsko', uz ilustraciju požara. Išli smo u Jastrebarsko. Pitala sam ga zašto to? Rekao je: 'Čitao sam neki dan da je Severina zapalila Split. Ako može ona Split, možemo i mi valjda Jastrebarsko!'
Što vas je još spajalo osim glazbe, stihova, svjetonazora?

'Lijepo je napisao Gabi: 'Sve te vodilo k meni, sve što rode samoće, sve te vodilo k meni, isti pisci i ploče...' Prvenstveno smo tu bili svoji. Ni on ni ja nismo bili od fascinacija. Nismo bili glasni, nismo voljeli buku ni puno ljudi. Nismo trebali puno govoriti, a da znamo što mislimo. Složila bih se s onom njegovom: 'Samo mi nemojte prodavati buku pod energiju.' Dok svi egzistiraju s velikim bendovima i produkcijama, mi smo voljeli naš pristup, klavir i glas. Ne treba puno publike, samo oni do kojih to dopire. Nije volio putovanja, čekanja, sve ono što prethodi koncertu. Ali kad se počelo svirati i kad je završio, bio je sretan onim što se dalo i dobilo. Osjećala sam identično.

Ovog proljeća putovali smo u Beč na koncert i premijeru njegovog filma 'Moj zanat'. Na trenutak mi je došlo slabo (mučnina tijekom putovanja) i pokušavala sam što brže zaspati, ne misliti na to. Nakon nekoliko metara pojavila se benzinska pumpa i odmorište. Bilo je vrijeme za stajanje. Pomislila sam zašto baš sad? Izašla sam pomalo blijeda. Matija, Marina i Arsenov kum Davor krenuli su ispred nas, a Arsen i ja polako za njima. Proljeće je bilo u punom cvatu, sve zeleno i cvjetno. Arsen se htio što prije domoći hotela. Nije mu se, kao ni meni, ni putovalo, ni stajalo. Pogledao je oko sebe i rekao: 'Kakva oduuuurna priroda!' Ja sam ga pogledala u nevjerici i prasnula u smijeh. 'Oduuurna, da', ponovio je i okrenuo očima. Stanje nam je bilo isto. U tom je trenu i meni priroda bila očajna, najgora, iako je objektivno bila divna. Dobro da nas nitko nije čuo. Mi smo valjda jedini koji su u tom momentu iz opravdanih razloga mogli tako nešto misliti i reći.'

Imao je poseban smisao za humor. Čime je vas znao nasmijati?

'Uh... o tome bi se dalo pisati romane... kad bi se uspjelo ponoviti sve što je sipao iz rukava. Nije bilo toga od čega nije radio humor. Kad sam ga u bolnici pitala kako je, pogledao je ispred sebe stol na kojem je bila šalica, pa odgovorio: 'Osjećam se kao šalica, da me promiješaju i bace.' Ako mu se nije svidjela moja sklonost izvođaču ili pjesmi, rekao bi da sam 'kičerica'. Onoj kojoj je izbor muškaraca bio loš bila je 'kočarica'... koja je kočarila, sakupljala po dnu...'

Vaša pjesma 'Dogodila se ljubav' prije četiri godine bila je hit, pjesma na tragu Cohena i Arsena uz pratnju nasljednika Tome Bebića, TBF-ovaca Mladena Badovinca i Saše Antića. Kako ju je Arsen komentirao?

'Nije on tu bio od velikih riječi. Više je o mom radu govorio drugima, to tek sada saznajem. Stihove sam mu prije snimanja donijela na 'provjeru'. Bili smo u kafiću preko puta katedrale. Pročitao je i rekao da to 'potpišem', da je dobro. Pitala sam ga što bi mijenjao. U stihu 'Ne priznaje e-mail, SMS, niti drugi sličan pothvat, al u pismi, vitrom, dušu će mu poslat' rekao je da mu se ne sviđa 'pothvat'. Odgovorila sam da se meni baš sviđa. On je rekao da onda ostavim. I ostalo je. 'Pothvat' manje-više...'

Pogled na današnju hrvatsku glazbenu scenu neke dovodi do zaključka kako - pravog nadahnuća nema. Kako vi komentirate ovo vrijeme u kojem nedostaje istinske umjetničke ljepote i njene dubine, o čemu ste progovorili u svojoj pjesmi?

'Zagađeni su prostor i vrijeme. Dugo sam se borila s tom spoznajom. Sad sam u fazi prihvaćanja i traženja ljepote unutar svog svijeta. Okolina više ne nudi, ne obećava. Ako mi se ispunjenje dogodi putem glazbe, a tome stremim, probat ću dijeliti... onima kojima je potrebno i do kojih može doprijeti. Materijalizam, brzina života, internet... sve nas je to udaljilo. Djeca se odgajaju drugačije. Bojim se da neće biti bolje. Arsen je o svemu govorio još prije nekoliko godina... o moralnom urušavanju, televizijskoj prodaji bofla, moralnog pada, nitkovluka, laži, plitke erotike, uništenom jeziku... Tko se misli spašavati, morat će to učiniti u svom mikrokozmosu. Uz Arsena si se barem imao pred kime sramiti. Sad više nema ni toga.'

Što očekujete nakon izlaska pjesme 'Ja bi da te slijedim'?

'Ona je najvažnije već učinila. Držala me ovo proteklo vrijeme kao utjeha da ću napraviti nešto lijepo za njega, onako baš iskreno. Pa sam, umjesto na njegov odlazak, mislila na pjesmu. Sretna sam što ju je uspio čuti. Što bi stao iza toga. Što ju je htio snimiti. Sretna sam što se svidjela Gabi, Matiji, Marini i Lu. Što su nam se na moj poziv pridružili Leon Rizmaul i Arsenov prijatelj Daniel Rafaelić i pobrinuo se za spot. Sretna sam što smo je snimili, što se družimo, što se dalje svira... što Arsen dalje živi. Toliko toga nam je ostavio. Osobno mu se nikad neću moći odužiti, ali ova pjesmica je nastala s velikim srcem, najvećem.'