Prije otprilike godinu dana u minhenskom sam klubu Kesselhaus, bivšoj sajamskoj hali preuređenoj vrlo slično zagrebačkoj Laubi, pogledao koncert trenutno jedne od najvećih švedskih pop zvijezda, Lykke Li. Na turneji na kojoj je promovirala aktualan album 'I Never Learn', razoružavajući carski rez bolnog prekida sa životnim partnerom, s pratećim bendom izvela je te pjesme nevjerojatno disciplinirano, daleko preciznije nego na studijskim snimkama. Pitao sam se – kako je moguće najpotresnije trenutke života pretočiti u nešto toliko uredno i koherentno? Jedini logičan odgovor bio je u stereotipnom tumačenju švedske radišnosti i odgovornosti, a takav zaključak potkrijepio je još jedan švedski kantautor koji je ljetos pohodio Zagreb – Jens Lekman, čiji je nastup u Močvari također odisao sličnom kontroliranom toplinom.

Da se razumijemo – nema u tome ničega lažnog i prevarantskog, baš kao što ih nema ni u vašem stoliću iz Ikee, koji ste kupili zbog idealnog omjera dizajna, cijene i kvalitete pojačanog za 'ono nešto'. Štoviše, našoj mentalitetskoj definiciji wannabe srednjeeuropejaca koji ne mogu pobjeći od temperamentnih Balkanaca u sebi savršeno odgovara propuštanje uzavrelih emocija kroz hladni skandinavski filtar. Negdje na tom tragu predstavio nam se i José González, 37-godišnji sin argentinskog psihologa koji je rođen u Göteburgu, nakon što je njegov otac pobjegao iz domovine od vojne hunte. No latinoamerički temperament procijeđen kroz švedsku disciplinu nije jedini genetski dar ovog sjajnog glazbenika – on se odlikuje vrhunskom spretnošću u prebiranju po akustičnoj gitari te toplim, jedinstvenim glasom koji je u stanju preokrenuti i najveću glazbenu kontradikciju, poput 'Heartbeats', elektroničkih zemljaka The Knife, u ogoljenu folk-pjesmu.

Sličan dar posjeduje i Jessica Pratt, američka kantautorica kojoj jako idu na živce usporedbe s Joan Baez, iako njezin tih i zavodljiv glasić u pratnji lelujave gitare izrazito baca na folk-ikone šezdesetih. Bilo bi lijepo da je taj dar sinoć u Laubi mogao ikako doći do izražaja od konstantnog žamora koji je u rezonantnom prostoru visokog krova potpuno potopio glazbu, u toj mjeri da ni sama Jessica nije čula sebe u monitorima. Stoga je bespredmetno pisati o 45-minutnom nastupu drage djevojke, za koju se nadamo da će se vratiti u neki prostor u kojem bismo ju mogli čuti, pa makar i samo iz prvog reda.

Je li se razglas namjerno štedio za Gonzáleza i je li i to kumovalo nesreći Jessice Pratt, teško je reći. Švedski kantautor, praćen četvorkom vrsnih svirača na raznovrsnim udaraljkama, gitarama i klavijaturama i s bocama domaćeg craft piva u rukama, oglasio se točno u 22 sata jasnim zvukom te riječima 'dobra večer' na perfektnom hrvatskom. Vrlo brzo je oko 1.500 očaranih Joséovim glasom uronilo u totalnu hipnozu, a ona bi se prodrmala na dinamičnijim trenucima poput 'Walking Lightly' njegovog drugog benda Junip, te po sredini koncerta, kad su na aktualnim singlovima 'Leaf Off/The Cave' i 'Killing for Love' razigrane perkusije stvorile gotovo plemenski ugođaj. Publika je, očekivano, najbolje reagirala na obrade već spomenute 'Heartbeats' te 'Teardrop' Massive Attacka, pjesmu koja je Joséa i društvo torpedirala u bis s akustičnom verzijom Junipove 'Line of Fire' i završne 'Down the Line'.

Sve u svemu, uzbudljiva večer u Laubi – aktualni izvođač vrhunskog sviračkog dara privukao je neočekivano velik broj publike, koja nije dala ni najmanju šansu Jessici Pratt, no potpuno je poludjela za Gonzálezom, a njemu ovo sigurno nije posljednji dolazak u Zagreb. Hoće li do povratka nastaviti nešto ezoteričnijim stazama, kako je nagovijestio s aktualnim albumom 'Vestiges and Claws', ili se šćućuriti u mirno akustično ruho, pustimo njemu da odluči, jer vrsnom svirkom u estetski zahvalnom pakiranju posijao je sjeme ljubavi sa Zagrebom koja neće uvenuti tek tako.