Za nekoliko dana na tržište izlazi zajednički album Olivera i Gibonnija 'Familija' koji će korisnici Hrvatskog Telekoma putem portala Moj Telekom ekskluzivno moći skinuti (downloadati) od 12. travnja. Na tportalu se mogu poslušati prva dva singla s tog albuma – Gibonnijev 'Onako, od oka' i Oliverov 'Gdje to piše', a 2. travnja tportal će streamati i jedan od dva dueta s njihovog novog albuma. Gibonnijev singl instantno je stigao do vrha najslušanijih pjesma u hrvatskom eteru, a sigurno ga prati i Oliverova uspješnica. Album 'Familija' ima još mnogo toga za otkrivanje. Na primjer, Oliver je obradio stariju Gibonnijevu skladu 'Kad sam nasamo s njom' koju i inače voli svirati na svojim nastupima.

U spomenutoj skladbi 'Onako, od oka' gitaru svira Steve Stevens, glavni suradnik Bollyja Idola, koji je svirao na albumima Michaela Jacksona. Pino Palladino i Manu Katche dobro je poznati dvojac svjetskog renomea koji je i dosad svirao na Gibonnijevim albumima. A tu je i plejada regionalnih glazbenika, od Vlatka Stefanovskog i Miroslava Tadića preko Matije Dedića i Elvisa Stanića do cijelog niza uglednih instrumentalista koji su Oliveru i Gibonniju pomogli da zaokruže svoju glazbenu viziju. Dakako, album karakterizira prepoznatljiv Gibonnijev autorski rukopis, no ima mnogo iznenađujućih rješenja.

Gibonni i Oliver snimili su dosad zajedničku skladbu 'U ljubav vjere nemam' 1994., mnogo skladbi izveli su zajedno na koncertima, no ovaj album predstavlja novu vizuru njihova zajedništva. Možda je mogao biti snimljen ranije, a možda se mogao još dugo rađati. Odnosno, kako Oliver kaže:

'Nije se tražio trenutak, jednostavno, Gibo je to predložio, a ja sam se složio. Spontano, lijepo, prirodno... Dosad smo imali smo mnogo zajedničkih nastupa i izvedenih pjesama. Logično je bilo onda da ovo bude neki nastavak. Ja nisam imao takvu ideju, on jest i tako je počelo. Naslov tog albuma – 'Familija'– meni je jako lijep. Familija, ili obitelj, danas izmiče kontroli, pa smatram da je ovaj album nešto što zaista predstavlja nešto važno, ovo je jedan povratak prema nečemu što vrijedi.'

Je li ovo onda konceptualni album?
Oliver: Da, može se i tako nazvati.
Gibonni: Pa, ne znam baš. Meni se čini da koliko god izgledalo da je ovo logičan i očekivan potez, posrijedi je potpuno napuštanje safety zone. Safety zona bi značila da sam ja dao Oliveru četiri pjesme za njegov album, da sam sebi ostavio četiri i nadopisao četiri-pet. Oliver bi onda našao još neke druge autore, kako inače radi i onda bi on imao svoj novi album i ja bih imao svoj novi CD. No meni se čini da je ovo sa strane obojice toliko nesebično da onda rezultira jednim familijarnim odnosom. Nesebično je s Oliverove strane da se dušom i tijelom uhvati za ovakvo što i opet s moje strane da taj neki novi album podijelimo napola. Ovakav primjer nigdje nisam našao u svjetskoj diskografiji. To bi bilo kao da su Ray Charles i George Michael podijelili pjesme između sebe.
Oliver: Ja mogu reći da je to nesebično sa strane autorstva, jer da sam ja autor, vrlo bih teško dao dobru pjesmu nekome drugom. S obzirom na to da Gibo i pjeva i piše glazbu i stihove, onda njemu to treba biti problem. Stoga je ovo napravljeno bez presedana, baš onako, s guštom zamišljeno. Sve ono što on radi mi je odlično, a i ono što ja radim - njemu je dobro. Kad se to spoji, onda je to simbioza nečega što je iznimno čvrsto povezano.

Što je bila nit vodilja u kreaciji albuma?
Gibonni: Ja sam iz glazbene obitelji. Meni je otac bio poseban čovjek koji se bavio glazbom a capella. Nije on samo preslušavao klapsku pjesmu, on je preslušavao Golden Gate Quartet, pa neke ruske zborove, njega je zanimalo sve gdje talent postoji. Na neki način, i ja sam kao spužva upio taj stav – da ideš za talentom, ne za stilom. Danas, poslije 29 godina koliko mi u Zajednici umjetnika priznaju profesionalnog staža, ja sam upoznao dvije osobe koje idu za talentom, od pjevača. Jedan je Oliver, a drugi je Damir Urban. To je kod nas rijetkost, jer se obično stvari stavljaju u ladice. To je kao da John Wayne kaže: 'Glumim u vesternima, ne želim glumiti ni u jednome drugom filmskom žanru.' Ta vrsta širine u kojoj sam odgojen i koju očekujem od glazbenika našao sam u pop glazbi kod Olivera, a u rocku kod Urbana. Od instrumentalista, to sam našao u Matiji Dediću. On će svirati i etno, i rock, i džez, svirat će ondje gdje je talent. Ako ne ideš za talentom, sve drugo je gubljenje vremena. O čemu je riječ o ovom albumu? Riječ je o talentu.
Oliver: Usporedite samo ono što radi Gibonni s onim što radi neki slikar. Slikar sam nađe boje, sam dovrši sliku, nitko mu ne pomaže, dok on kao autor mora naći ljude koji tu pjesmu moraju dovršiti. A vrlo je teško spojiti te afinitete. Zato je to kompliciran posao – biti autor.

Oliver i Gibonni su poput obitelji

Svaka od pjesama drukčije je kreirana, a snimali ste širom svijeta. Jeste li baš željeli stvarati na taj način?
Gibonni: Kad sam napisao ove pjesme, nismo razmišljali koji je to stil, u kojem pravcu to ide, nego je li to dobro, ježi li ti se od toga koža ili ne. Odlučili smo
napraviti album u kome se osjećamo dobro. Što je to, nismo znali kad smo krenuli, a ne znamo ni sada kad smo završili. Mi ne znamo u koju kategoriju ovaj
album ulazi. Je li ovo zabavna, rock, pop glazba, pa tko to zna? Svirao je Manu Katche – on je i rock bubnjar, i džez bubnjar i etno bubnjar. Svirao je Pino Palladino koji je svirao od grupe The Who, od možda najrokerskijeg benda u svjetskoj povijesti do Adele. Antonio Serrano koji svira s Oliverom, Elvis Stanić je takav... Nitko na albumu nije bezrazložno – nitko tko je barem triangl ili def odsvirao nije na njemu, a da nije u svome fahu najbolji.

Kako je pisati za Olivera u odnosu na pjesme koje ste pisali za druge?
Gibonni: Ja sam pisao za mnoge zato što mi je to bila egzistencija, početkom devedesetih. Kad sam ja ostvario neke svoje prve uspjehe, shvatio sam da ne mogu ići okolo i pisati stihove na ukradenu glazbu, što je bilo u 90 posto slučajeva. To su, zapravo, bili prepjevi, a ja sam bio prepoznat kao dobar tekstopisac, a ne kao skladatelj. A tvoja prava pjesma te uvijek na neki način hrani. I ako ti napišeš takvu pjesmu, i odlučiš je nekome dati, onda ćeš je dati bez interesa. Ja sam u zadnjih 20 godina napisao nekoliko takvih pjesama, jednu sam dao Tediju Spalatu, a 12 sam dao Oliveru. To je moj čin ljubavi i poštovanja.
Oliver: Ja samo mogu nadodati da je vrlo teško napraviti nešto bolje od onoga što Gibo sklada ili izvodi. Hoće li neka pjesma od ovih ostati, ovisi o afinitetima ljudi. Cilj je svega taj da što više tih melodija i stihova bude među ljudima koji to vole i razumiju.

Što vas je motiviralo da krenete u ovu diskografsku pustolovinu?

Gibonni: Ja glazbu uvijek promatram kao fan. Ja sam obožavatelj glazbe. Sebe ne smatram kreatorom nego obožavateljem glazbe. Ja ću radije slušati moju pjesmu koju je oplemenio Oliverov glas nego da slušam sebe samoga. Kao autor imam veliku frustraciju u zadnjih sedam godina. Kad sam Oliveru prvi put predložio ovakvu zamisao, na stolu je bilo samo pet pjesama. Onda sam frustrirano razmišljao kako ja ću objaviti jednu pjesmu, on drugu, a već za 15 dana netko će pitati: 'A što spremate novo?' Onda je bilo najbolje da Oliver otpjeva svoje, ja svoje i da ljudi zapamte barem četiri pjesme. Meni je jako važno da ovaj album ima svoj vijek trajanja, i ove godine, i sljedeće i ubuduće.