Nema nikakve sumnje da će se Anin album za godinu dana naći na listama najboljih izdanja, no u međuvremenu imat ćemo je prilike u Zagrebu uživo s bendom poslušati 18. veljače u Vintage Industrial Baru i provjeriti zašto ova diskretna i tiha djevojka svakim danom ima sve više slušatelja.

Na albumu 'Sketches of Belonging' s producentom Goranom Antonićem uspjela si aranžmanski, snimateljski i na koncu skladateljski postići da dobijemo jedan od najzrelijih kantautorskih nastupnih albuma u ovom dijelu Europe. Dugo je očekivan među publikom koja te prati. Što je ono što ste vi htjeli dobiti kao konačan rezultat?

Prvo, hvala na dojmu. Dugi proces je s jedne strane nešto što je prirodno za ovakve projekte, jer je potrebno vrijeme da se nađe pravi način za pristup izvođaču, pjesmama, izrazu... I to jest slučaj sa 'Sketches of Belonging'. Trebalo je vremena da se Goran i ja prvo nađemo i složimo, da počnemo raditi zajedno, a onda i da nađemo pravi pristup tome kako da zabilježimo pjesme. Uzevši u obzir da smo aranžmane radili usput i da smo u međuvremenu počeli nastupati kao bend, to je proces koji je utjecao na 'službenu' verziju pjesama, na to kako ćemo ih zabilježiti i u studiju. Marko Cvetković, u početku snimanja i idejnih rješenja Goran Grubišić, a poslije i Blagoje Nedeljković, koji je također sudjelovao u velikom dijelu snimanja, i ja smo na samom početku snimali sirove pjesme, pa ih naknadno nadograđivali – sve je dobivalo svoje vrijeme i mjesto. Naravno, tempo rada bio je usklađen i s time da smo željeli postići nivo i kvalitetu kojima ćemo biti zadovoljni, da to što zabilježimo bude dobro kako bismo u miksu dobili materijal koji može 'otići dalje' (taj proces je poveo Marko Milatović). Druga strana ovog procesa i nešto što je direktno utjecalo na tempo našeg rada jest činjenica da smo stvarali s nepostojećim budžetom, koliko god da sam se trudila da nam pribavim makar neka sredstva. Zahvaljujući dobroj volji, ljubavi i posvećenosti svakoga tko je sudjelovao, a ponajviše Gorana koji je vodio čitav proces, sve ovo se zapravo i dogodilo.

S obitelji si živjela u Rusiji i Moskvi. Na koji je način to utjecalo na tvoje odrastanje?

Utjecalo je na sve načine. Završila sam sve škole (osnovnu, srednju, fakultet) u Rusiji. Mislim da sam se po povratku u Beograd dosta koncentrirala na to da se 'vratim' u grad u kome sam živjela kao dijete i nekako i mentalno otišla iz Rusije. Zapravo tek danas, šest godina kasnije, iskustvo života u Rusiji mi se polako 'vraća' i spaja sa sadašnjim. Trenutno radim na kazališnoj predstavi 'Crvena Ljubav' po romanu ruske političarke i spisateljice Aleksandre Kolontaj u režiji Olge Dimirijević u Bitef Teatru u Beogradu. Kroz rad na predstavi vraćamo se sovjetskim filmovima, pjesmama, povijesti, a s druge strane se obraćamo i domaćem folku. Tek sada shvaćam koliko mi je ovo prvo zapravo bliže, poznatije. Ja sam uvijek bila 'strankinja' u Rusiji, međutim, činjenica je da sam 11 godina odrastanja provela u toj sredini, koja me je odredila, bila toga svjesna ili ne. Također, mislim da je, kada je riječ o muzici, Rusija 'pomogla' tako što je nahranila moju urođenu melankoličnost koju sam upijala kroz literaturu, muziku, kazalište, kulturu kao takvu i tako ostavila nesvjesni pečat koji se reflektira na moju muziku. Taj utjecaj još uvijek ne mogu sasvim osvijestiti. Istovremeno, ja sam željela otići iz Rusije odmah po završetku studija, osjećala sam da mi na neki način ne odgovara i tek po odlasku sam se oslobodila. Kasnije sam shvatila do koje mjere mi je ta sredina bila konzervativna i koliko me je sve to ograničavalo.

Školovala si se za kazališnu producenticu i neko vrijeme si radila u struci u Jugoslavenskom narodnom pozorištu, no u jednom trenutku, prije pet godina, otisnula si se u nesiguran svijet glazbe, i to u žanru koji u Srbiji nije komercijalan. Odakle odvažnost za takvo što?

Mislim da u mom slučaju to nema veze s odvažnošću. Napravila sam taj korak u trenutku kada su budžeti za kulturu, a posebno kazalište, u Srbiji bili jako mali, smanjen je broj produkcija i ja sam prestala voljeti svoju ulogu 'producentice'. U tom trenutku počela sam gubiti dodir sa scenom i samim procesom stvaranja predstave i bila primorana voditi ponajviše one aspekte produkcije koji su daleko od toga što zapravo volim u kazalištu. Sve to je samo još više probudilo želju da se vratim muzici, da se na neki način vratim sebi. Možemo reći da je to na neki način bilo iz 'nužde'.

Mnogi glazbenici i glazbenice iz ovog žanra često bivaju pitani pitanje koje zasigurno i njima ide na živce, ono famozno 'a od čega ti živiš'. Dakle, može li se skromno živjeti od amerikane u Srbiji i/ili na Balkanu? Je li to 'moguća misija'?

Prvo sam mislila da je moguće, sada znam da nije, ali i dalje ne želim vjerovati u to - na ovo pitanje mogu odgovoriti jedino s 'pokušavam'! Od amerikane se zasigurno ne može živjeti u Srbiji, ne vjerujem da može bilo gdje na Balkanu. Od muzike u širem smislu možda već može. U svakom slučaju, upravo iz te nesigurnosti sam ovog mjeseca upisala školu za muzičku produkciju. Želim istražiti polja u kojima mogu, umijem ili ću se moći baviti muzikom. Recimo da razmišljam u tom pravcu. 'Djevojka koja svira amerikanu u Srbiji' nekako nije sigurna za plaćanje računa.

Što za tebe u praksi znači biti dijelom sve veće i bogatije regionalne kantautorske scene?

Sve više volim putovati i radujem se što sam upoznala mnogo divnih ljudi, sjajnih muzičara i stekla nove prijatelje. Iako je teško živjeti od muzike i možda naivno što to uopće pokušavam, ja ću se i dalje truditi – neprocjenjiv je osjećaj kada te muzika odvede na nova mjesta, do novih ljudi, niže i gradi divna iskustva. Prošlog ljeta svirala sam u nekoliko gradova u Crnoj Gori - to mi je sada iskrsnulo kao prvo sjećanje. Prijateljica Marijana mi je pomogla da to iznesem, podržala me i vozila svuda, kada bi inače sve bilo mnogo teže u ne tako praktičnoj autobusnoj infrastrukturi. U svakom gradu dočekali bi me divni ljudi i posebna iskustva. Darko Daković koji je radio ton u Nikšiću, nakon koncerta mi je poklonio fantastičan mikrofon koji sada stalno koristim i tako mi mnogo pomogao u daljem radu i veliko mu hvala na tome. Dogode se tako divne stvari...

Bliska si feminističkoj i queer sceni regije i dosta tvoje publike i bliskih prijatelja su aktivisti/ice. Pretpostavljam da je to okruženje u kojemu se privatno osjećaš najbolje? Na koji način se ti sama osjećaš dijelom i te scene u regiji?

Iskreno, za mene je to jedan put emancipacije na kome me tek čeka puno rada i sazrijevanja. Bliska mi je feministička i queer scena jer smatram da je važna, ja sam dio te zajednice, a muzika je moj način izražavanja. Moje pjesme, s druge strane, nisu direktno aktivističke, intimne su i prije svega se bave mojim emocijama, za sada. Regionalna queer i feministička scena me je najviše podržala u radu i muzici. Ono što je meni važno jest da ta scena bude otvorenija i da je, ako je moguće, u svakom svom nastupu pokušam i svojim radom podržati ili makar uzvratiti njihovo povjerenje i podršku. Ono što je također važno, i što je i meni mnogo pomoglo, ohrabrilo me i inspirira svaki put kad vidim i slušam glazbenice, kantautorice, pjevačice koje uživaju u svom radu i dijele ga s publikom i kojih je drastično manje od 'muškaraca s gitarama' i 'muških' bendova. Dakle, mene ohrabruje kada vidim glazbenice, ja se drugačije povezujem s muzikom koju izvodi žena, s tekstovima koje je napisala i iako to ne dovodi u pitanje 'univerzalno' povezivanje s muzikom - jednostavno drugačije komunicira sa mnom. Mislim da je jako važno da i s te strane promatramo 'rodnu' podjelu na glazbenoj sceni, da pokušamo promijeniti tu poremećenu ravnotežu i ohrabriti djevojke da zasviraju.

Grade se žice, šire se vijesti o terorističkim napadima, izbjeglice krče puteve kroz Europu. Koliko sve to do tebe dopire i uspijeva li se na neki način probiti u tvoj kantautorski bubble?

To, naravno, dopire do svakoga, a svatko od nas bira da jest ili nije u nekom svom 'bubbleu'. Ovo pitanje prožima se i kroz sva pitanja koja si postavila u ovom razgovoru, kao i moje odgovore, pitanja i odgovore kojima ćemo nastaviti svaki razgovor koji vodimo. Tako gledano, moja muzika i jest neki 'bubble' u kome još uvijek nisam našla pravi način da progovorim na ove teme. Hoću li umjeti kasnije? Ne znam. Kao ni to hoću li umjeti pronaći način da eksplicitno zapjevam o svim problemima koji nas okružuju. Jedino što zasigurno znam jest da ću nastaviti preispitivati i sebe i svoj 'bubble' kroz vlastiti rad, pa tako i društvenu situaciju u kojoj živim i čiji sam neraskidivi dio, u smislu svijesti i odgovornosti prema drugima i samoj sebi.

Većina regionalne zabavne i pop scene buči i nameće se zvukom, žanrom i scenskim iskazom, no kod tebe je upravo suprotno. Tvoja glazba i tvoja pojava su diskretne i nenametljive. Blagost i šutnja, pokušaj da se kroz tišinu i minimum izrečenog ogoli intima, sve to curi iz stihova na albumu 'Sketches of Belonging'.

Rekla bih da je to neki osjećaj pripadnosti ili ne pripadnosti koji se provlači kroz sve pjesme do sada. Da li ga tražim u sebi ili okolini, u odnosima ili samoći, moguće je da je to emocija koja zaokružuje sve pjesme. Kada je riječ o prvom albumu, to su pjesme koje sam uvezala u neki vremenski kontinuitet, mogu slobodno reći i period odrastanja, u razne aspekte tog procesa: od traženja identiteta, raznih strahova (kojih, priznajem, ima baš puno od pjesme do pjesme) i, naravno, inspirativnih raskida… Otuda i naslov albuma 'Sketches of Belonging'. Važno mi je bilo da na album uđu i nove pjesme, koje su vezane za ovaj trenutak sada, i da se uvežu s tim nekim stanjima od prije desetak godina, kao i onima bližima sadašnjosti.

U Zagrebu nastupaš 18. veljače u Vintage Industrial Baru. Hoćeš li album promovirati sama ili s tobom dolazi i bend?

Sa mnom dolazi bend, u širem sastavu od onoga u kome smo do sada svirali i u kome je snimljen album. Jako mi je drago da pjesme zažive i u 'bendovskoj formi' i ovo će nam biti prva prilika da sviramo zajedno u Zagrebu. Tijekom protekle dvije godine sam u Zagrebu svirala s Dukatom iz Stray Dogga (na našoj maloj europskoj turneji) i sama kad sam otvarala koncert Lovely Quinces, oba puta u Tvornici. Ovo će biti prva prilika da sviram u svom bendovskom sastavu pred zagrebačkom publikom i tome se jako radujem.