Ne mogu reći da me to čudi. U zemlji u kojoj dobar dio populacije doživljava riječ antifašizam kao provokaciju svemu svetome i hrvatskom, gdje čak i državni dužnosnici izjavljuju da je antifašizam floskula, gdje je veća fora slavljenje mise za sitnog razbojnika i koljača koji je Talijanima prodao pola obale i na prvi znak poraza pobrao sve pare i zgiljao u inozemstvo i gdje je nosanje ustaškog znakovlja gotovo pa postalo simbol ultimativnog domoljublja - pravo je čudo što je Dan antifašističke borbe i dalje državni praznik, a još veće to da ga javna televizija time barem marginalno tretira.

A tretirala ga je fakat marginalno. Jutarnji prijenos okupljanja i polaganja vijenaca uz spomenik u Brezovici, dokumentarac o slovenskim i hrvatskim antifašistima u mrtvom terminu oko pet popodne, neka emisija pučke i predajne kulture o Kumrovcu na trećem programu, spomen u informativnim emisijama i to je to. Bok, zdravo, doviđenja, nosite se sa svojim floskularnim praznikom prije nego što Siniši Kovačiću postane neugodno. A za one kojima je i to previše počasti antifašizmu, pobrinuo se Branimir Farkaš u središnjem Dnevniku koji je morao ponoviti svoju varijantu ekvidistantističke mantre, kazavši da su borbu protiv fašizma u Hrvatskoj početkom Drugog svjetskog rata pokrenuli komunisti koji su u tome iskoristili priliku za rušenje postojećih vlasti te da je vlast koju su potom uspostavili mnogima donijela stradanja. Ma, ludilo, brale. Baš me zanima hoće li u subotu spomenuti stradanja koja su nastala uspostavom slavljene državnosti. Ili će tom prilikom odjednom razviti filing za sad-slavimo-ono-dobro-nije-trenutak-za-ograde

Jer upravo u tome i jest problem s HTV-ovim odnosom prema Danu antifašističke borbe. Nitko ne kaže da moraju udarit' u hvalospjeve partizanima i The Partiji, da se moraju klanjati Titu i opalit' maraton partizanskih filmova. Ali, šta ja znam, pokoja epizoda 'Nepokorenog grada', primjerice, ona genijalno napisana i režirana o diverziji na zagrebačku poštu ili, pak, ona hororasta s gestapovskim zatvorom i 'Karlom'; neki dokumentarac o, ne znam, Ivanu Goranu Kovačiću ili Vladimiru Nazoru kao istaknutim hrvatskim umjetnicima koji su bili i antifašisti; može čak i neki strani film, tipa 'Hitler: Konačni pad' ili 'Schindlerova lista'; bilo kakav sadržaj koji bi pokazao da je fašizam bio stvarno, veliko i moćno zlo protiv kojeg se trebalo boriti, bio bi prihvatljiv, da ne kažem informativan ili obrazovan. Ali ne. Oni će to odraditi usput, kao gnjavažu koju moraju odraditi jer bi ih inače jalunški diletanti tužili Bruxellesu, i onda još prezentirati Farkaša s tom dosadnom glupošću o svim totalitarnim režimima, kao da je antifašizam nužno jedna te ista stvar kao i komunistička represija.

Drugdje bi se javne televizije, a bogami i državna tijela hvalila time da je njihova zemlja imala jednu od prvih antifašističkih jedinica u Europi. Drugdje bi to koristili kao svoj plus, prednost, nosili bi to kao bedž progresivnosti i pravičnosti. Kod nas vlada mentalitet po kojem je najbolje preko toga prijeći sa što manje pozornosti da ne bi netko, sačuvaj bože, pomislio da smo protiv dede i pradede s udarničkom kapom u starome ormaru. Hrvatska televizija, očito je, dobro debelo podržava takav način razmišljanja.