Odmah ću priznati da se u sport razumijem ko Baba Jaga u reinkarnaciju. Ne pratim ga, nije mi zanimljiv, ne navijam ni za koga, za neke discipline se iskreno iznenadim kada čujem da postoje, a za neke druge sam, kada ih netko spomene, uvjerena da se šali. No unatoč tome - ili možda baš zbog toga - olimpijske igre uvijek su mi vrlo zanimljive. Prvo, zbog toga što je fakat super da se jedanput u četiri godine na jednom mjestu sastanu najbolji od najboljih u svoj sili sportova sa sve četiri strane svijeta da bi pokazali tko može, jelte, brže, više i jače, a drugo, zato što onda saznam čime se sve ljudi bave - i ne samo bave, nego rasturaju. Da nije olimpijskih igara, ne bih, recimo, nikada znala da postoje sportska natjecanja u 'Kapelskim kresovima' (biatlon) ni u gađanju glinenih golubova (što sam saznala zahvaljujući našem Cernogorzu i njegovoj medalji u trapu 2012.), a osim toga, zbog tako velikog broja sportaša i sportova na jednome mjestu i u isto vrijeme, to uvijek rezultira nekim nezaboravnim, fascinantnim, dirljivim ili smiješnim trenucima za koje onda i ja, kao i svi ostali, volim reći da ih se sjećam i da sam ih gledala baš tada na televiziji. Pa onda, s obzirom na to da mi olimpijsko pamćenje seže tamo negdje do Montreala 1976., mogu reći da se sjećam čiste desetke Nadije Comaneci (premda zapravo nisam sigurna sjećam li je se iz prve ruke ili iz naknadnih retrospektiva), finala u košarci 1992. u Barceloni, kada je Hrvatska igrala protiv američkog Dream Teama, Janice Kostelić u Salt Lake Cityju, jessieowenovskog nastupa Carla Lewisa u Los Angelesu te nezaboravnog 'Bolera' Jane Torvill i Christophera Deana u Sarajevu. Ni jedan sport u kojem su se odvili ti nezaboravni trenuci uopće ne shvaćam (osim vrlo elementarno skijanja), ali mi je fascinantno vidjeti što je sve ljudskome tijelu moguće i što sve sportaši mogu kad se zainate. Zato sam i ove godine odlučila malo prošvrljati po olimpijskoj ponudi na televiziji, pa da vidim što ima.

Prema najavama kojima nas je bio zasuo HTV, upravo bismo sada trebali uživati u raskoši olimpijske sportske ponude na televiziji i njezinoj pridruženoj web-platformi. Drugi program totalno posvećen olimpijskim igrama, visoka rezolucija, dva kanala na web-platformi hrti.hr, na kojoj ćeš moći birati koji sport želiš gledati - ma, ludilo! Tako je to, naime, zvučalo u najavama. U praksi je, naravno, ispalo da puno priče o tehničkim dostignućima ne znači nužno i doista kvalitetnu prezentaciju sadržaja.

Krenimo za početak s tom famoznom web-platformom. Ako niste odvojili vremena da se prije početka olimpijskih igara malo upoznate s načinom funkcioniranja te platforme, njezinom organizacijom i filozofijom po kojoj se na njoj pronalaze neki sadržaji - a koja je samo na prvi pogled logična i jednostavna - vjerojatno ste pri prvom pokušaju zapeli. Gdje da tražim kanale? Jel to uživo ili videoteka? Tu pod 'uživo' nema ništa što se zove OI... da vidim u videoteci... aha, da, ali to su snimke... gdje se biraju sportovi?... čekaj... na naslovnici je neki kanal... što je ovo?... zašto se sad sve srušilo?... aha, evo ga... zašto nema nikakvih komentara? Uglavnom, hvalevrijedan potez koji zasad izgleda kao da je u beta verziji pa moramo prijavljivati bugove za sljedeće olimpijske igre, dokad će druge svjetske televizije već isporučivati sadržaje direktno u mozak, a HRT će napokon dobiti plaformu kakvu su svi ostali imali prije pet godina.

Drugo, taj famozni Drugi program, koji je navodno potpuno posvećen olimpijskim igrama u nedjelju je na cijelu olimpijsku priču mrtvo-hladno odmahnuo rukom i preko nekoliko sati prenosio - SINJSKU ALKU! E, sad. Nemam ništa protiv prijenosa Sinjske alke (mislim, imam - uopće me ne zanima, ali shvaćam da je to važno za The Domovinu, kulturna baština, čojstvo i junaštvo, ooooooooj!), ali ako je to od takvog presudnog značenja za hrvatsko nacionalno biće i televiziju, zašto onda Alka nije bila na prvom programu HTV-a? Ili, ako već to nikako nije moglo jer bi onda Branko Uvodić s cijelom ekipom i svim posjetiteljima svojeg turbofolk showa 'Lijepom našom' došao prosvjedovat na Prisavlje - zašto onda olimpijske igre nisu mogle biti na nekom drugom od četiri kanala HTV-a? Drugdje nema HD-a? Ugrozila bi se repriza dokumentarca iz 2010. na Četvrtom ili vintage vestern na Trećem? WTF?

Treće, raspored i tajming prikazivanja pojedinih natjecanja. Nikad ne znaš kad će te što zaskočit iz busije, kad će ti nešto prekinuti, kad će ti odjednom uletjeti snimka neke utakmice u kojoj ti komentator riječima: 'Evo, uključujemo se u drugo poluvrijeme' implicitno tvrdi da je riječ o prijenosu, za onu emisiju Cropacabana nikad ne znaš hoće li počet u deset, petnaest do deset, pol jedanaest ili sljedećeg petka... OK, ovo zadnje bih nekako i shvatila jer se mora prilagođavati tom kaosu s ubacivanjem, izbacivanjem, skraćivanjem i produžavanjem drugih natjecanja, ali... boktemazo! Nakon tri dana pokušaja praćenja i hvatanja kad-je-što-i-što-je-sad-ovo-bilo više nisam znala ni kako se zovem ni gdje stanujem. Ispada da mi je na kraju najbolje gledati sport na kraju Dnevnika. Tek mi tamo postane jasno što se zbilo. Ali tek i tada se razljutim jer, recimo, shvatim da su mi odrezali zadnjih pet minuta streljaštva i dodjelu medalja zato što su uključili tenis. Ili štajaznam. Uglavnom, kaos.

Četvrto, komentatori. Bila sam ih pohvalila nakon otvaranja igara i već sam se tada bojala da ću zažaliti. Vikiju Ivanoviću trebalo bi nadjenuti nadimak Eko Eko jer toliko riječi ponavlja dvaput da bih, samo kada bi to što govori bilo imalo zanimljivije, već pomislila da je u nekakvoj intergalaktičkoj misiji, a svi ostali pate od sindroma koji je tipičan za barem tri četvrtine balkanskih sportskih komentatora: kad nastupa bilo koji sportaš koji nema nikakve veze s Hrvatskom, komentirat će s onoliko entuzijazma koliko ih zanima taj sport, što konkretno znači da će varirati od superprisebnog i dobro informiranog do poluuspavane Trnoružice koja u somnabulnom bunilu jedva izgovara imena natjecatelja. Ako pak nastupa bilo tko povezan s Hrvatskom, hrvatski predstavnik ili reprezentacija, ili pak ako itko od njih pobjeđuje - bolje je odmah prebaciti na BBC ili već neki drugi kabelski kanal na kojem se emitiraju olimpijska zbivanja. U suprotnom će vam: a) otpast uši jer će ovi urlat ko da ih je netko bacio s Kristovog kipa iznad Rija, b) doći da nazovete hitnu jer Viki, Marko, Bruno ili tko već imaju kombinaciju psihotično-kardiovaskularnog incidenta, c) želudac poskočiti u nos zbog patetičnih frazetina i prisvajanja sportskih uspjeha ko da su se oni i mililitra oznojili na treninzima. Mislim, znam da potječu iz radujte-se-oče-majko tradicije koja nam je svima bila jako simpatična, ali stoji im ko kravi sedlo. A i druga su vremena. Dosta s time. Seljoberski je.

Sve u svemu, u najboljem slučaju olimpijski program na HTV-u i pridruženim platformama djeluje kao improvizacija. Snađi se, gledatelju, bog ti pomogao, iako vjerojatno ni taj, kad bi kojim slučajem imao pristup hrti-ju, ne bi iz prve skužio kamo, gdje i zašto. O rasporedu na Drugom programu da i ne govorim. Ne kažem da je sve to baš totalno loše. Nije. Sportski pregled u Dnevniku čisto fino razjašnjava sav kaos koji mi toga dana u glavi stvori regularni olimpijski program i hrti, u videoteci hrti-ja ima sasvim zgodnih priloga s mjesta događaja, u Riju, a nađe se koji put i u Cropacabani koji dobar moment, kao što je, recimo, bio razgovor s jedriličarima. Ili neki smiješan, kao što je bilo gostovanje Franje Arapovića. No opći je dojam ipak - zbrka. Kao da nije riječ o mjesecima pripremanom 'kapitalnom projektu', nego o klasičnoj balkanskoj improviziranoj priči iz rubrike: 'Hm, vidi, imamo tehničke mogućnosti, pa ajmo to uključit i vidjet kako će bit. A mi ćemo ovo ostalo onako, u hodu'. A olimpijske igre, u kakvim god se uvjetima i gdje god održavale, nisu mala seoska priredba. Koliko god se, zbog njihova odmicanja u stranu radi prijenosa Alke, to nastojalo takvim prikazati.