Glupo je reći da me prva epizoda dokumentarnog serijala 'CSI: Hrvatska' oduševila. Oduševljenje, naime, nije ni riječ ni emocija koju vežem uz gledanje rekonstrukcija i slušanje svjedočanstava o istragama brutalnih ubojstava. No sinoć prikazana epizoda ovoga novog HTV-ova serijala definitivno mi je privukla pozornost i odgledala sam je s velikim zanimanjem od početka do kraja, iako to nisam bila namjeravala. True crime ili 'stvarni zločin' inače nije moj omiljeni TV sadržaj i rijetko gledam takve emisije, kojih je pregršt na stranim kabelskim kanalima, no ovo sam netremice odgledala.

Za one koji ne znaju, 'CSI: Hrvatska' dokumentarna je serija koju su snimili dokumentaristi Hrvoje Mabić i Dario Lonjak, a koja u desetak epizoda govori o trideset najtežih, najzanimljivijih, a u nekim slučajevima čak i medijski najpoznatijim zločinima, fokusirajući se pritom na policijsku istragu, odnosno na policajce koji su prvi stizali na mjesta zločina i otkrivali okolnosti u kojima su počinjeni. Serijal je sniman na autentičnim lokacijama i na njegovu su pet godina dugom snimanju surađivali i pripadnici MUP-a.

Ta suradnja s MUP-om, barem sudeći po prvoj epizodi, jedan je od najvećih uspjeha ovoga dokumentarca jer 'suradnja s MUP-om' u ovom slučaju nije značila samo puko predočavanje dokumenata i materijala, nego su policajci koji su rješavali ove zločine ujedno i protagonisti serije. Oni govore o slučajevima, o trenucima u kojima su otkrivali zločine, o načinu na koji su ih rješavali, o svojoj komunikaciji s kolegama i ljudima od kojih su dobivali informacije. Ekipa serijala - i to se vidi u svakoj snimljenoj sceni s policajcima - očito je s tim ljudima ostvarila kvalitetan odnos pa su se oni opustili pred kamerama i o svojim slučajevima govore živopisno, nerijetko emotivno i nikada nimalo klinički, čak kada i govore o stručnim i službenim postupcima.

Prva je epizoda tako pokrila tri slučaja teških ubojstava na području Rijeke, među kojima je široj javnosti najpoznatiji slučaj ubojstva u tunelu, ali je i u druga dva riječ o brutalnom premlaćivanju do smrti. Epizoda je to čije pojedine prizore uopće nije lako gledati, iako su autori vodili računa o tome da ne budu morbidni, da u njihovu prikazu zločina i njegova rješavanja nema nikakvog senzacionalizma (nikada se ne spominju ni imena žrtava ni počinitelja). Ipak, sami opisi mjesta zločina i žrtava, pa i tijeka rješavanja slučaja nerijetko su mučan uvid u nasilnu stranu ljudske prirode, pogotovo kada znamo da priča koju gledamo nije fikcija iz 'tamo neke Amerike', nego stvarnost iz susjednog dvorišta. Životnosti i živopisnosti epizode pridonijelo je i to što su autori, osim s policajcima, ostvarili dosta dobar odnos i komunikaciju s ljudima s ulice, beskućnicima od kojih često okrećemo glavu, a koji ponekad itekako mogu biti izvor korisnih informacija.

Rekoh već, nisam osobita ljubiteljica žanra stvarnog zločina, ali ovo sam odgledala bez problema i s velikim interesom pa vjerujem da će ljubiteljima žanra biti još bolje. Uglavnom, čista petica.