Sudionici tribine, na koju, nažalost, nisu došli predstavnici ministarstva, istaknuli su da se u polemikama o zakonima kao jedan od ključnih problema nametnulo pitanje autonomija sveučilišta, a da istovremeno nije uvijek svima sasvim jasno što bi ona trebala biti. Stoga su pokušali definirati što autonomija znači te u kojim je segmentima treba tražiti, a u kojima ne. Objasnili su da apsolutna autonomija sveučilišta niti postoji niti je moguća, osobito jer se u Hrvatskoj te institucije uglavnom financiraju društvenim sredstvima, što podrazumijeva njihovu odgovornost prema državi.

S druge strane, naglasili su da se studijski programi i istraživanja ne mogu podrediti isključivo narudžbama 'investitora' koji nisu znanstvenici te nemaju viziju razvoja znanosti, jer bi to bio kraj ne samo autonomije sveučilišta, već i znanosti.

U kojim segmentima se u autonomiju ne smije dirati?

U prvom izlaganju profesor dr. Mihajlo Dika s Pravnog fakulteta rekao je da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koje u ustavu imaju postulirana načela autonomije sveučilišta. 'Možemo se ponositi time, ali trebamo u praksi izboriti njezinu realizaciju', rekao je dr. Dika. 'No po kuloarima se šire informacije da su odluke Ustavnog suda kojima je zagarantirana autonomija sveučilišta rezultat subverzivne aktivnosti profesora pravnih fakulteta koji su članovi Ustavnog suda te da zbog toga o njima ne treba voditi računa', rekao je Dika.

'U članku 67. stavku prvom Ustava stoji da sveučilište samostalno odlučuje o svom ustroju i djelovanju u skladu sa zakonom. Što to znači?' pitao je Dika. Postoje četiri norme Ustava koje su mjerodavne za određivanje autonomije sveučilišta, kojima su definirani njezini temeljni elementi koji su neotuđivi, kao i oni koji se mogu ograničiti zakonima. 'Temeljni elementi su sloboda znanstvenog, umjetničkog i tehnološkog istraživanja i stvaralaštva, uređivanje obrazovnih, znanstvenih, umjetničkih i stručnih programa, izbor nastavnika i čelnika, odlučivanje o kriterijima upisa studenata te utvrđivanje unutarnjeg ustroja', rekao je Dika.

Prema Ustavu, ostali elementi autonomije mogu se ograničiti ili regulirati zakonima, međutim i tada razlozi moraju biti legitimni. 'Ustav definira da zakonska razrada mora biti poduzeta radi poticanja i pomaganja razvitka znanosti, kulture i umjetnosti... Zakonska ograničenja dopuštena su samo da bi se zaštitila prava i slobode drugih ljudi, javni moral i zdravlje', rekao je dr. Dika.

Tržište rada ne može biti jedini kriterij

Profesor dr. sc. Neven Budak s Filozofskog fakulteta rekao je da je normalno da država traži odgovornost sveučilišta, budući da ga financira, a to pravo bi u većoj mjeri nego sada trebali imati i studenti koji ga također financiraju školarinama.

No prema Budaku, to ne znači da se programi sveučilišta i instituta mogu podrediti narudžbama investitora. 'Znanstvenici moraju imati mogućnost da nešto istražuju jednostavno zato što im se to sviđa i zanima ih, bez obzira hoće li to ikada imati neke praktične posljedice i hoće li društvo ikada imati ikakve koristi. To su zapravo istraživanja koja vode stvaranju nekih bitnih pomaka', rekao je Budak.

'Drugi aspekt sveučilišne autonomije je sloboda naučavanja, koja bi trebala slijediti iz istraživanja. Nažalost, ako gledamo znanstvenu produkciju hrvatskih sveučilišta, ne možemo nipošto biti zadovoljni, a iz toga bi trebao slijediti zaključak da naša nastava ne počiva na istraživanju. Stoga treba postaviti pitanje tko je taj koji bi trebao provoditi kontrolu kvalitete nastave - akademska zajednica ili ministarstvo. Kada bi akademska zajednica imala dovoljan stupanj odgovornosti, onda bi bilo idealno da to čini sama i tako dodatno čuva autonomiju. Međutim, u našoj zbilji znamo da postoje mnoge sredine u kojima takva odgovornost ne postoji, pa moramo očekivati da će netko izvan akademske zajednice voditi kontrolu. Čim to radi netko izvan akademske zajednice, to je sputavanje autonomije, ali treba vidjeti donosi li to štetu ili korist sveučilištu', rekao je Budak.

'Treći aspekt autonomije sveučilišta je autonomija unutarnjeg organiziranja. Mislim osobno da bi se tu država trebala najmanje uplitati', kazao je.

Budak smatra da država mora osigurati sredstva za funkcioniranje sveučilišta bez obzira na trenutačne financijske probleme u kojima se nalazi i bez obzira na puke potrebe tržišta rada.

Zašto naša sveučilišta zaostaju za onima u okruženju?

Profesor dr. sc. Hrvoje Šikić s Odsjeka za matematiku PMF-a naglasio je da danas zemlje koje žele ući u krug razvijenih moraju imati sveučilišta prvog reda. 'U ovom času nijedno naše sveučilište, osim najvećeg u Zagrebu koje nosi više od pola znanstvene produkcije cijele zemlje, nema šanse da se uključi u taj krug. Međutim, i ono zaostaje, i to ne samo za svjetskim sveučilištima, već i za lokalnim iz okruženja.'

Govoreći o autonomiji sveučilišta, rekao je da država nikako nema pravo uhititi nekog profesora koji ružno piše o nekome moćniku, ali ima pravo postaviti pitanje zašto neki fakultet nije tako dobar kao neki drugi.

U tom kontekstu osobito je zanimljiv bio njegov osvrt na pitanje napredovanja u akademskom zvanju.

'Svuda u svijetu vi se morate namučiti da napredujete. U tom procesu postanete toliko dio te struke da čak i kad vam se kaže: evo sad imate bjanko ček, radite što hoćete, do kraja života imat ćete plaću, ipak punom snagom nastavljate s istim poslom. Ako se do pozicije dolazi prelagano, onda ljudi niže kvalitete dolaze do visokih pozicija i počinju mijenjati krajolik sveučilišta. Moja procjena je da se to do neke mjere dogodilo kod nas.

Ranije je kod nas napredovanje ovisilo o grupama seniora. U maloj sredini to može postati izvor problema jer grupa željna širenja vlasti može dijeliti promocije kako želi. Stoga se netko odlučio na radikalan korak i rekao: od sada ćemo sve raditi objektivno; postoji objektivan kriterij koji se zove scijentometrija i jednostavno ćemo pobrojati koliko je tko publicirao. No dogodilo se da su ti kriteriji, koji su postavljeni kao minimalni, postali maksimalni, a ljudi su počeli zahtijevati svoje pravo na promociju. Vrlo brzo pronašli su načina kako da lakše preskoče letvice i tako smo došli u situaciju u kojoj se sada nalazimo.

Novi zakon potom je promijenio ove odnose i ponovno promocije prepustio sveučilištima. No takvi radikalni zahvati ne donose dobre rezultate. Trebalo bi, dakle, uvesti neke odmjerenije kriterije koji ne bi bili samo broj radova, već i malo finija analiza kakvi su to radovi, koliko su veliki, s kime se pišu, kolika je njihova citiranost i sl. Također bi trebalo uvesti tzv. peer review. Tu se dio autonomije prepušta međunarodnoj zajednici, međutim, toga se ne treba bojati jer to je internacionalan proces', rekao je.

Prof dr. sc. Dalibor Čepulo iscrpno je predstavio razvoj sveučilišta u svijetu i Hrvatskoj, ističući da su mnoge države kroz povijest autonomiju sveučilišta prihvaćale kao svetinju, čak i kada ona nije bila definirana zakonom. Istaknuo je da se ni vlast u bivšoj Jugoslaviji uglavnom nije usuđivala previše radikalno intervenirati u djelovanje sveučilišta čak ni u ranim godinama socijalizma 50-ih niti 1971. za Hrvatskog proljeća.

Od zakona su bitniji ljudi koji ih provode

Bivši ministar znanosti iz redova SDP-a, dr. sc. Gvozden Flego, rekao je da je od slova zakona važnije koji će ga ljudi provoditi. 'Najstrašnije je kad dobru glazbu izvodi loš orkestar. Nikakav zakon neće nas spasiti od cijelog niza propusta i katastrofalnih pogrešaka koje su se desile u zadnjih šest, sedam godina', rekao je Flego.

'Postoje najmanje dva vrlo ozbiljna propusta u procesu predlaganja novih zakona. Prvi je nedogovaranje s akademskom zajednicom. Teška je iluzija i moralna i politička zabluda da se podoficirskom stegom na sveučilištu i u znanosti mogu provoditi odredbe zakona bez suglasnosti samosvjesnih ljudi na sveučilištu koji bi te zakone trebali provoditi', upozorio je Flego rekavši da moramo odlučiti želimo li postati Hrvatistan.

'Ako hoćete moju osobnu ispovijest, ja bih zakon napisao drugačije 2003. godine. No išli smo za tim da zakon bude prihvatljiv maksimalnom broju ljudi za njihovu maksimalnu sreću. U tome se sastoji političko umijeće i dobrohotnost u nadziranju sustava', rekao je bivši ministar.

U siromaštvu nema slobode!

Flego je također upozorio da u situaciji siromaštva prava sloboda nije moguća. 'Čak i filozofi to znaju. Siromaštvo je nužnost preživljavanja, a Hrvatska se nalazi u toj poziciji. U petak smo imali jedan sastanak na kojem je prorektor Ljubljanskog sveučilišta mrtav hladan rekao: Mi imamo proračun od 386 milijuna eura koji nam je malen za 60.000 studenata. A to je više nego što Hrvatska ima za 190.000 studenata. Hrvatska u studenta ulaže oko 3.200 eura godišnje, Slovenija 6.500, Austrija preko 10.500, a skandinavske zemlje oko 20.000. Pitanje je koliko ćemo svi zajedno uspjeti uvjeriti vlast da s minimalnim ulaganjem možemo postizati samo minimalne rezultate.

Također rasprava koja se vodi u političkim krugovima ide otprilike ovako: Prvotna nam je zadaća popraviti gospodarstvo, a kada popravimo gospodarstvo, onda ćemo popravljati obrazovanje. Drugi argument je da Hrvatskoj i ne treba puno veći broj obrazovanih jer je struktura našeg gospodarstva takva da zapravo trebamo srednjoškolsko strukovno obrazovanje. No treba obrnuti tu argumentaciju i služiti se najboljim primjerima, recimo Finske, Japana, Koreje, pa i Irske, i reći - struktura gospodarstva ovisi o strukturi obrazovanja stanovništva i što ćemo imati obrazovanije stanovništvo, to ćemo brže napredovati. Stoga mi se čini da i tu autonomija sveučilišta mora doći do izražaja jer sveučilišni nastavnici moraju osvijestiti društvo gdje se nalazimo i što možemo', rekao je Flego.

Zašto naša akademska zajednica šuti?

Prof. dr. sc. Milorad Milun s Instituta za fiziku istaknuo je da je dio slobode akademske zajednice da imamo slobodne pojedince koji će upozoravati na procese u društvu. 'Mi imamo situaciju u kojoj čak u SAD-u akademske slobode polako nestaju jer su duboko u strukturu znanstvenih istraživanja ušle privatne kompanije koje imaju interes da se znanje skrije ili da se malo iskrivi kako bi se zaštitili njihovi partikularni interesi. Kod nas se financiranje odvija kroz ministarstva pa se kroz te mehanizme prelama politika i ograničavaju slobode pojedinaca. Činjenica je da kod nas akademska zajednica uglavnom šuti. Mi imamo 10 ili 15 ljudi koji se permanentno pojavljuju na televiziji i na neki način kao da su zaduženi da predstavljaju akademsku zajednicu.

Također mislim da nama ne trebaju hrpe zakona. Dovoljno bi bilo da Sabor formira dvije agencije koje će biti potpuno nezavisne – jedna bi financirala znanost, a druga visoko obrazovanje, dok ministarstva s time ne bi imala ništa. Time bi politika bila potpuno izbačena iz cijele priče', rekao je dr. Milun.

Privatna veleučilišta su diskriminirana

Predstavnik privatnog sveučilišta, mr. sc. Goran Radman, dekan Visoke škole za ekonomiju poduzetništva (VERN), upozorio je 'na dva elementa koji se u ovoj kakofoniji raznih teza i protuteza nedovoljno profiliraju u kontekstu rasprave o zakonima'. 'Jedan je javno kontra privatno. Sugerira se da ono što je privatno nije javno i obratno. To nije istina. Naravno, postoji ozbiljna razlika u karakteru vlasništva, no obrazovne institucije ne bi se smjele diskriminirati prema strukturi vlasništva, osobito predmnijevajući da će i kod nas uskoro biti moguće osnivati privatne fakultete i sveučilišta te da će engleske, njemačke ili francuske institucije imati pravo davati diplome hrvatskim državljanima na našem tlu', rekao je Radman.

'Često se govori o komercijalizaciji sveučilišta. Pritom se misli da se javno uništava, a da se privatno afirmira. Ja bih rekao da se najagresivnija komercijalizacija događa upravo u javnim institucijama gdje se pod javnom licencom događa beskrupulozna komercijalizacija i privatizacija institucionalnih pozicija. Privatno je obrazovanje čisto nevinašce prema količini i karakteru te beskrupuloznosti. Pritom je ova situacija s korupcijom samo jedan mali incident pod okriljem svega onoga što se događa u sklopu te komercijalizacije.

Drugi element na koji bih upozorio je dihotomija sveučilišnog protiv stručnog. Često se o tome govori s pozicija akademskog šovinizma gdje se stručno smatra obrazovanjem niže vrijednosti. Kao što znate, studenti stručnih studija u Hrvatskoj ne mogu prelaziti na sveučilišne studije. Jedan od ciljeva britanskog obrazovnog sustava je da medicinska sestra može doktorirati filozofiju ako to želi pod jasnim uvjetima', rekao je Radman.

'Kada uzmemo u obzir da imamo 330.000 nezaposlenih s perspektivom 360.000 do kraja godine, pitamo se za što obrazujemo te ljude nego za rad i za posao. Danas se pod nazivima znanstvenog obrazovanja uglavnom nudi loše stručno obrazovanje. Autonomija sveučilišta se tumači kao pravo izvođenja stručne nastave iako velika većina nastavnika nije nikada radila u praksi već su se uglavnom bavili analitikom i proučavanjem literature. Dakle, stručno obrazovanje ne smije biti obrazovanje niže vrste nego drukčije obrazovanje', naglasio je Radman.

U raspravi koja je uslijedila nakon izlaganja profesor dr. sc. Ivan Rimac rekao je da po sadašnjim prijedlozima zakona sveučilišta moraju svoju strategiju prilagoditi nacionalnoj strategiji. 'Najveći i najdarežljiviji poslodavac u ovoj državi je država pa se ne čudim da ljudi ne žele studirati prirodne znanosti već uglavnom humanističke. Ako u gospodarstvu nemamo partnera, a sustavno 20 godina uništavamo proizvodnju i zalažemo se za trgovinu, kako možemo očekivati da će znanost pokretati razvoj', pitao je dr. Rimac.

Dr. Dražen Vikić Topić s Instituta Ruđer Bošković rekao je da ne vidi razloga da se toliko požuruje donošenje zakona koji još uvijek nisu dovoljno dobri, osobito u predizborno vrijeme. 'Ja sam osobno indirektno dobivao i prijetnje. Jučer smo organizirali Znanstveno vijeće kemije na kojem nismo podržali zakone, iako ih je Znanstveno vijeće Ruđera pod pritiskom uvjetno podržalo', rekao je dr. Vikić Topić.