Ljudi koji su ih doživjeli najčešće opisuju kako su osjećali da su mrtvi, da im je duša napustila tijelo, da su putovali prema izvoru svjetlosti te da su prešli u neku drugu stvarnost, prožetu ljubavlju i blaženstvom.

Istraživanja agencije Gallup pokazala su da ih je doživjelo oko tri posto Amerikanaca. No ona nisu karakteristična za neko određeno društvo već su zabilježena u mnogim kulturama sve od drevne Grčke. Zanimljivo je, međutim, da nisu sva povezana sa stvarnim pragom između života i smrti. Naime, prema jednoj studiji od 58 pacijenata koji su doživjeli iskustva blizu smrti čak 30 njih nije bilo u stvarnoj opasnosti da umre, iako su uglavnom svi mislili da jesu.

Jedna nova studija nedavno je otkrila da postoje moguća objašnjenja svih različitih elemenata takvih iskustava. 'Mnoge pojave koje se povezuju s iskustvima blizu smrti mogu se logično objasniti', rekao je voditelj istraživanja, neuroznanstvenik Dean Mobbs iz Medical Research Council Cognition and Brain Sciences Unit na Cambridgeu.

Osjećaj da smo mrtvi

Osjećaj da smo mrtvi nije ograničen na iskustva blizu smrti. Tako su primjerice pacijenti koji boluju od tzv. Cotardovog sindroma, odnosno sindroma 'hodajućeg leša' uvjereni da su mrtvi. Ovaj sindrom razvija se tijekom neke teške traume, primjerice u poodmaklim fazama tifusa i multiple skleroze, a povezuje se s nekim dijelovima mozga kao što su parijetalni i prefrontalni korteks – parijetalni je uobičajeno uključen u procese koji zahtijevaju pozornost, a prefrontalni je povezan s iluzijama kakve su zamijećene u duševnim bolestima poput shizofrenije.

Izlazak iz tijela

Osjećaj da je naše svjesno biće izašlo iz tijela uobičajen je tijekom isprekidanog sna koji uvijek prethodi padanju u san ili buđenju. Primjerice paraliza sna, osjećaj da smo paralizirani dok smo još uvijek svjesni vanjskog svijeta, zabilježena je kod 40-ak posto svih ljudi, a povezana je i s halucinacijama koje mogu rezultirati osjećajem lebdenja iznad vlastitog tijela. Jedno istraživanje iz 2005. godine otkrilo je da se izvantjelesna iskustva mogu umjetno pokrenuti stimuliranjem desnog temporoparijetalnog spoja u mozgu, što pokazuje da zbunjenost osjetilnim informacijama može radikalno promijeniti način na koji doživljavamo svoje tijelo.

Susreti s mrtvima i vraćanje filma života

Prema novom istraživanju, predstavljenom u časopisu Trends in Cognitive Sciences, čak i vrlo neobična iskustva s ruba smrti, kao što je susret s mrtvim osobama, imaju znanstveno objašnjenje. Primjerice, ljudi oboljeli od Parkinsona nerijetko vide duhove, pa čak i čudovišta jer ta bolest uključuje poremećaj u funkcioniranju dopamina, neurotransmitera koji može izazvati halucinacije.

Kada je pak riječ o karakterističnom ponovnom proživljavanju trenutaka iz vlastitog života, odgovoran bi mogao biti tzv. locus coeruleus, središnji dio mozga koji oslobađa noradrenalin, hormon stresa koji se u velikim količinama luči tijekom trauma. Locus coeruleus je snažno povezan s dijelovima mozga koji posreduju između osjećaja i pamćenja kao što su amigdala i hipotalamus.

Osjećaj blaženstva

Novo istraživanje također pokazuje da neki lijekovi i droge izazivaju euforiju koja je uobičajena u iskustvima na rubu smrti. Jedan od takvih je i ketamin koji također može pokrenuti osjećaj izlaska iz tijela i halucinacije. Ketamin djeluje na opioidni sustav mozga, a prirodno postaje aktivan i bez droga kod životinja koje su izložene napadu. Mobbs smatra da to pokazuje da bi ozbiljne traume mogle potaknuti ovaj aspekt iskustva na rubu smrti.

Svjetlo na kraju tunela

Jedno od najpoznatijih iskustava s ruba smrti jest doživljaj da se kroz tunel krećemo prema blještavom svjetlu. Iako konkretni uzroci ovog iskustva još uvijek nisu potpuno razjašnjeni, poznato je da tzv. tunelski vid nastaje kada je dotok krvi i kisika u oči smanjen, a problem mogu izazvati ekstreman strah i gubitak kisika koji su svojstveni trenutku smrti.

Problemi studija iskustava na rubu smrti

Naravno, ne bi bilo primjereno zaključiti da Mobbsovo istraživanje daje konačne odgovore na pitanje kako točno nastaju razni doživljaji iskustava blizu smrti - ono samo nudi moguća, razumna objašnjenja. Naime, kliničku smrt, traume, ekstreman strah ili neka druga stanja koja ih mogu izazvati teško je objektivno znanstveno istraživati jer ih nije moguće sustavno reproducirati i pratiti u uvjetima kakvi su nužni za ozbiljne studije. U trenutku kada je život pacijenta ugrožen, svaki ozbiljan liječnik nastojat će poduzeti sve potrebne mjere da ga spasi te sigurno neće voditi računa da bilježi sve funkcije mozga i druge parametre koji bi mogli rasvijetliti misterij iskustava blizu smrti. Također nije logično očekivati da bi odgovorni znanstvenici u odgovarajućim laboratorijskim uvjetima mogli izazivati stanja na rubu smrti samo da bi ih potom kvalitetno analizirali, kao što to rade akteri poznatog filma 'Tanka linija smrti'.

No Mobbs ističe da znanstveni podaci ipak ukazuju na činjenicu da sve pojave povezane s iskustvom na rubu smrti imaju neki temelj u postojećim poremećajima u normalnom funkcioniranju mozga. 'Ova nam otkrića daju znanstvene informacije o nečemu što je dosad uvijek bilo dijelom sfere nadnaravnog', rekao je Mobbs. 'Ja osobno vjerujem da nam razumijevanje procesa umiranja može pomoći da se pomirimo s tim neumitnim dijelom života.'

Kognitivni neuroznanstvenik Olaf Blanke iz Švicarskog saveznog tehnološkog instituta u Lausanni kaže da je velik problem u istraživanju iskustava blizu smrti nemogućnost njihove eksperimentalne analize. 'Ipak, naš je rad pokazao da se to može učiniti s izvantjelesnim iskustvima, pa zašto onda ne bi i s osjećajima koji su povezani s iskustvima na rubu smrti.'