Veliku koronalnu šupljinu u razdoblju od 13. do 18. srpnja snimila je svemirska promatračnica Solar and Heliospheric Observatory (SOHO). Ove šupljine su tamnija, hladnija područja u Sunčevoj atmosferi koja sadrže malo solarnog materijala. U njima su silnice magnetskog polja jednopolarne, što znači da se pružaju prema van u međuplanetarni prostor u smjeru solarnih vjetrova umjesto da se uobičajeno kao petlje vraćaju nazad na Sunčevu površinu. Mogu utjecati na svemirsko vrijeme jer čestice Sunca, uglavnom protone, odašilju brzinama koje su gotovo tri puta veće od sporijih solarnih vjetrova.

Proces u kojem nastaju još nije potpuno razjašnjen, međutim, one nisu neuobičajene. Njihova brojnost mijenja se sa ciklusima u Sunčevim aktivnostima. Sunce je trenutno dostiglo maksimum 11-godišnjeg ciklusa jačanja aktivnosti. U to vrijeme smjenjuju se Sunčevi magnetski polovi.

Šupljine u ovoj fazi dokaz su da je maksimum slab

Hrvatski stručnjak za Sunce iz Zvjezdarnice Hvar Jaša Čalogović kaže da su tako velike koronalne šupljine u ovoj fazi Sunčevog ciklusa neuobičajene.

'Za vrijeme Sunčevog minimuma koronalne šupljine su uglavnom smještene na polovima. U doba sunčevog maksimuma mogu nastati bilo gdje na Sunčevom disku', rekao je za tportal Jaša i dodao: 'Budući da koronalni izbačaji ometaju nastanak koronalnih šupljina, one su najizraženije u vrijeme kada Sunce prelazi iz maksimalne u minimalnu fazu aktivnosti u kojoj nema puno aktivnih područja poput koronalnih izbačaja i Sunčevih pjega. Činjenica da već sada, u sunčevom maksimumu, imamo vrlo izražene i velike koronalne šupljine još je jedan dokaz da je ovaj Sunčev maksimum mnogo slabiji od prijašnjih, najslabiji u posljednjih 100-tinjak godina. Brzi sunčev vjetar stvoren u ovim šupljinama može izazvati određene poremećaje u međuplanetarnom prostoru koji pak mogu pokrenuti geomagnetske oluje. One su obično ipak slabije od oluja koje izazivaju koronalni izbačaji mase koji u svemir lansiraju daleko veće količine materije.'