Tema 'Humanističke i društvene znanosti u znanstveno-tehnološko doba' na kojoj su svoja razmišljanja predstavili prof. dr. sc. Darko Polšek s Filozofskog fakulteta, prof. dr. sc. Pavel Gregorić s Hrvatskih studija i mr. sc. Predrag Pale s Fakulteta elektrotehnike i računarstva, okupila je neke od naših najuglednijih stručnjaka iz raznih znanstvenih polja, a sudionici su pokušali odgovoriti na šest ključnih pitanja:

1. Trebaju li nam društvene i humanističke znanosti?
2. Koja je njihova uloga?
3. Koja je uloga obrazovanja?
4. Trebaju li ići na tržište?
5. Trebaju li bjanko državno financiranje?
6. Treba li se razviti neka treća kultura?

Ulaganje u znanje ne daje proporcionalne rezultate!

Dr. Polšek je posebno upozorio na pogreške u koncepciji prema kojoj se ulaganja u znanost i obrazovanje automatizmom proporcionalno vraćaju u obliku društvenih vrijednosti.

Jedna studija o trošku investicija u znanosti u Hrvatskoj zaključila je da se ulaganja u znanja većinom prelijevaju u neproizvodne državne sektore, rekao je Polšek.

Dio krivnje za to snose i sociolozi. Jedan od većih krivaca je teorija kapitala koja pretpostavlja da, što više investiramo u znanje, po nuždi stvari moramo dobiti bolji socijalni kapital. Druga pogreška je uvjerenje da se ulaganja u istraživanja i razvoj nužno prelijevaju u političko odlučivanje i jačaju demokraciju. Tu je i odgovornost modela trostruke zavojnice koji kaže da će u sinergiji privatnog kapitala, države i sveučilišta nastajati najbolja kombinacija investicija. Ne treba zaboraviti ni Lisabonsku agendu koja je 2000. predvidjela da će sve biti dobro ako će Europa investirati oko 3% BDP-a u znanost i obrazovanje. Deset godina kasnije vidimo da je stopa nezaposlenosti dramatično porasla kao i konflikti, pa se čini da je grandiozni plan neslavno završio. Trebali smo dobiti najkompetitivniju privredu, a dobili smo najlošiju od svih s kojima se htjela natjecati.

Moja glavna teza, naglasio je Polšek, je da nije svako obrazovanje dobro. Jedna od stvari koje zaboravlja teorija socijalnog kapitala jest da korist od obrazovanja pada s jedinicom ulaganja. Od 60-ih godina znanost raste eksponencijalno no izlaz nije kakav bi se mogao očekivati. Zanimljivo je da je najveća dobit od ulaganja u osnovno školstvo, potom u srednje, a najmanja u visoko. Dakle, bitno je imati najbolje osnovno školstvo, što potvrđuju rezultati iz Skandinavije.

Zaključak je da sve specijaliziranije školovanje služi sve užim segmentima društva i to po sve većoj cijeni.

Mi smo očekivali da će se u 'Društvu znanja' sve investicije isplatiti i naš socijalni kapital povećati. Nastala je utrka da se nizak broj obrazovanih izjednači s europskim. Međutim, po svemu što možemo vidjeti - po kvaliteti demokracije ili povjerenju u institucije, zbiva se obrnuto. Ubrzani pokušaj da se kompenziraju nedostaci prijašnjeg sustava pokazao je svoje nedostatke još 1960-ih.

Što učiniti? Postoje dva scenarija. U prvom se možemo prilagoditi međunarodnim trendovima i pokušati nastaviti investirati u ljudski kapital. Međutim, ishod toga mogao bi biti daljnje osiromašenje obrazovnog sustava, dodatno povećanje razlike između tehnološkog i humanističkog obrazovanja i dodatna izolacija siromašnih sveučilišta koja neće participirati u svjetskoj znanosti prve lige.

U drugom scenariju trebalo bi konsolidirati visokoškolski sustav. Trebalo bi prije svega započeti s menadžmentom, s pokušajem da se postojeći resursi bolje raspodijele. Mogli bi se također izgraditi centri izvrsnosti koji će privlačiti strane stručnjake po modelu Max Planck instituta u Njemačkoj, a ostale institucije prepustiti tržištu.

Društvene i prirodne znanosti treba udružiti

Profesor filozofije s Hrvatskih studija dr. sc. Pavel Gregorić rekao je da je znanstveno-tehnološko doba obilježeno razvojem koji strelovitom brzinom iz temelja mijenja uvjete života. To je doba ubrzanja života u kojem postoji imperativ produktivnosti koja se uglavnom više ne mjeri sposobnošću obrade materijala i stvaranja dobara, već sposobnošću usvajanja, obrade i stvaranja novih informacija. Uz to imamo i veliko povećanje propusnosti i dostupnosti informacijskih kanala što sa sobom nosi golemo povećanje informacija. Većina njih je mnogima potpuno beskorisna, a dobar dio je čak štetan.

Ovo utječe i na to kako gledamo na svijet. Tu postoje i opasnosti i prilike za humanističke znanosti.

Humanističke znanosti se po prirodi opiru ubrzanju. Da se nauči sanskrt ili starogrčki, da se obradi neko istraživanje ili umjetničko djelo trebaju tisuće sati. Jedna opasnost za humanističke znanosti je da će sve manje ljudi biti spremno izdvajati toliko vremena.

S druge strane zbog toga što humanističke znanosti ne daju rezultate brzo i na mjerljiv način postoji opasnost da ih se marginalizira ili suspendira. Potvrdu možemo vidjeti u odjelima likovnih umjetnosti koji su proteklih godina u SAD-u i Velikoj Britaniji pa i Njemačkoj bili prvi na udaru financijskih rezova.

Druga opasnost je da se u znanstveno tehnološko doba čini da za njih ima sve manje resursa.

'No ovi problemi mi se čine i kao prilike. Dopustite mi da skiciram četiri načina na koji humanističke znanosti mogu odgovoriti na izazov koji je postavljen pred njih––i to oslanjajući se na resurse znanstveno–tehnološkog doba', rekao je prof. Gregorić.

Prvi način su široko pristupačni resursi kojima se može pospješiti usvajanje znanja i metoda poput otvorenih on–line kursova koje besplatno ili jeftino nude vodeća sveučilišta.

Drugi su široko pristupačne istraživačke alatke kojima se pospješuje stvaranje novoga znanja poput francuske digitalne biblioteke 'Gallica'. Naravno, ništa od toga ne može zamijeniti znanje i umješnost u postavljanju hipoteza, interpretiranju, povezivanju i analizi, ali može koristiti.

Treći je stvaranje kolaboracija. Humanistički znanstvenici su uglavnom usamljeni istraživači. Međutim, uslijed sve veće specijalizacije otvara se potreba za udruživanjem snaga i miješanjem ideja među različitim poljima humanističkih znanosti, ali i među različitim znanostima. Povjesničar antičke medicine sve manje može raditi sam, a sve više se mora oslanjati na filologa, historičara, filozofa, suvremenog anatoma i fiziologa.

Sada kad je lako komunicirati i razmjenjivati dokumente preko interneta, kad je moguće čitati i uređivati tekst s različitih mjesta na Zemlji, nema prepreka da se ostvare kolaboracije koje će rađati nove ideje i polja.

Primjer je doprinos filozofa u timovima kognitivnih znanstvenika, ili projekt u kojem CERN upošljava umjetnike. Još jedan primjer je projekt Arhimed, gdje je tim sastavljen od kompjuterskih stručnjaka, bibliotekara, filologa i povjesničara znanosti otkrio izgubljena Arhimedova djela koristeći se eksperimentalnom tehnikom rendgenskog snimanja ispod istruganih slojeva teksta.

Četvrti i najvažniji način je da nas humanističko obrazovanje uči sporosti, temeljitosti, suočavanju s pojavama koje nisu jednoznačne, filigranskom radu s riječima, uživljavanju u povijesni i društveni kontekst te empatiji, a to su sve stvari koje nam nasušno trebaju u znanstveno–tehnološkom dobu.

Sasvim konkretna zadaća koju vidim pred humanističkim znanostima u skoroj budućnosti jest da ljude nauči kako da postupaju s informacijama. Da im stvori refleks da informacije provjeravaju, da ih nauči kako da ih povezuju, formuliraju u hipotezu, kako da hipoteze testiraju i predstave raznim vrstama publike. To je velika prilika za njih, zaključio je Gregorić.

Društvene znanosti mogu spasiti svijet

Mr. Predrag Pale rekao je da danas svuda oko nas, čak i na moru ili u šumi, vidimo nazočnost tehničke civilizacije – od medicine, preko mobitela do slobodnog vremena. No što su učinile društvene i humanističke znanosti?

'Iz mog aspekta mi je teško to vidjeti jer ratujemo, tučemo se, uzimamo drugima i ne znamo biti sretni već tisućama godina', upozorio je Pale.

'Jesu li za to krive društvene i humanističke znanosti? Mene najviše proganja kako biti dobar sa svojom djecom i kako je odgajati, kako biti u harmoniji sa svojim životnim partnerom, s kolegama, u lokalnoj zajednici i svijetu te kako stvarati i mijenjati kulture. Društvene i humanističke znanosti o tome su već puno otkrile i rekle. Tog znanja ima jako puno i ono je lako dostupno i besplatno. Međutim, mi ne znamo kako ga koristiti. Tehničari nam ponude mobitel i mi ga koristimo iste sekunde. Društveno-humanističke znanosti stvore nešto i pokažu, međutim, mi to ne rabimo. Stoga se pitam trebaju li nam neki društveno-humanistički inženjeri ili poduzetnici?

Čini mi se da nas primjena mnogih stvari koje su otkrile društveno-humanističke znanosti ništa ne bi trebala koštati.

Smatram da spas svijeta leži jedino i isključivo u obrazovanju koje ne mora nužno završavati nekim vrhunskim radnim mjestom. Zašto ne bismo imali nekog jako dobro obrazovanog vrtlara?

Mi danas silujemo tehniku – bilo da govorimo o GMO-ima, o zloupotrebi dinamita, telefona, televizije. Odgovor na pitanje kako da to spriječimo ne mogu dati tehničari i inženjeri. Kada bih bio u dilemi i trebao spašavati svijet pa bi me pitali da li da dam nula kuna za tehničke znanosti, a sve za društveno humanističke, ili obratno, ja bih izabrao ovo prvo. Tehnološki razvoj nam je nevjerojatno brz. No dogodilo nam se da danas pojedinac posredstvom tehnologije ima daleko veći utjecaj i na ljude i na prirodu. Svakoga dana dobivamo nove tehnologije, a nesposobni smo predvidjeti što će se s njima dogoditi. Treba posvetiti više vremena promišljanju čemu nešto služi i kako se time koristiti', upozorio je mr. Pale.