U četvrtak smo pogledali svjetske premijere dvaju dosad najzanimljivijih naslova regionalne konkurencije ZagrebDoxa – izvrstan dokumentarac 'Srećko' o istoimenom karlovačkom branitelju koji pati od PTSP-a, što mu ne priječi da demonstrira duhovitost rijetko viđenu na filmu, te makedonsko-hrvatsko-austrijsko-američku koprodukciju 'Plati i ženi', koja na iznimno zabavan način progovara o temi sklapanja brakova u svrhu stjecanja državljanstva zapadnih zemalja
Šteta je što Dario Lonjak, student treće godine režije na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, svoj studentski film Srećko nije uspio snimiti u boljim produkcijskim uvjetima. No s druge strane, možda bi to i oduzelo na šarmu i prirodnosti priče o gorostasu Srećku, kojeg smo već mogli upoznati u skečevima Gorana Kulenovića za Svjetsko nogometno prvenstvo, gdje glumi uz Renea Bitorajca, kao i u filmu Arsena Antuna Ostojića 'Ničiji sin'.
Dvjesto i dva kilograma teški i dva metra visoki Srećko pati od teškog stupnja PTSP-a, a divovsko tijelo mu je išarano tetovažama s nacističkim motivima. Suočen s ovim prizorom u ekspoziciji filma, prosječan gledatelj mogao bi pobjeći iz kina glavom bez obzira, no tada bi propustio polusatni one man show čovjeka koji otvara dušu o seksualnim problemima proizašlima iz gromadnog stasa, prisjeća se ratnih priča istodobno prenoseći antiratnu poruku te se brutalno zafrkava s državom, doktorima, dijagnozama i poremećenim sustavom vrijednosti koji nas okružuje. I da, čovjekom koji se diči fotografijom s Richardom Gereom, a pred kamerom je prirodniji (ili bolje glumi, kako hoćete) od njega.
Plati i ženi (originalni i još duhovitiji naslov Cash and Marry) sličan je Srećku, barem u gerilskom postupku kojim je snimljen – makedonski redatelj Atanas Georgiev odlučuje u praksi provjeriti priču o mladim balkanskim studentima u Austriji, koji se nakon isteka studentske vize u sve većem broju odlučuju oženiti kako bi stekli državljanstvo neke od zemalja EU i izbjegli povratak u balkanski tranzicijski glib, pri čemu bračnoj 'drugarici' plaćaju desetak tisuća eura.
Unatoč protivljenju djevojke i majke koje ostavlja u Makedoniji, Georgiev se odlučuje i sam postati jedan od ženika radi papira, a u tome mu pomaže Marko, veseli Bosanac koji u Beču ima već propisno razrađene šeme za ugovaranje 'bračnih poslova'. Dvojac dijeli letke s bračnim ponudama, spopada djevojke na ulicama Beča, prodavače kebaba na kioscima koji su katkad i posrednici (na brakove iz koristi često pristaju Austrijanke podrijetlom iz islamskih zemalja), da bi na koncu došao do potencijalne supruge – pripadnice Austrijske komunističke partije! U svojoj težnji Georgiev ipak ne uspijeva, a zašto, doznat ćete pogledate li film. Recimo tek da 'prava ljubav pobjeđuje'.
Istodobno urnebesnu i potresnu priču naglašava neurotična kamera, koja se, zbog istraživačkog karaktera filma, često skriva s druge strane ulice od mjesta događaja, no uz solidno ozvučene protagoniste, otkriva i više nego dovoljno. Manji problemi filma leže u nepotrebnoj insceniranosti pojedinih fragmenata, od kojih su neki i ključni za scenarij, no s obzirom na osnovnu postavku filma – ideju o dvama balkanskim mangupima koji se drznu ostvariti naizgled nemoguće – ni ovo nije smetnja. Ono što posebno fascinira su priče ljudi koji su ostvarili 'europski san' i oženili se sebi nepoznatim ženama, pa i dalje ne mogu pobjeći od birokratskih problema sa sustavom, kao i izvrsno dočarana atmosfera 'gastarbajterskog' Beča iz klošarske perspektive.
Inače, oba filma prošla su kroz sito pitching foruma ZagrebDoxa, gdje autori razmjenjuju ideje i traže financijere za svoje potencijalne uratke. Ako je suditi po ovim dvama filmovima, regionalnu kinematografiju čeka svijetla budućnost.
