Foršpan je zabranjen na YouTubeu, navodno zbog kratke scene golog Žike Todorovića, koji uz Sergeja Trifunovića glumi u jednom od najkontroverznijih filmova svih vremena, 'Srpskom filmu', priči o propalom porno glumcu (Todorović) koji zbog novca ulazi u mračni svijet seksa i ubijanja pred kamerama.

Po onome što smo vidjeli, a što će gledatelji vidjeti tek najesen kada finalna verzija krene u distribuciju, 'Srpski film' jedan je od najvećih šokova snimljenih ne samo na ovim prostorima, a iza svega toga stoje mladi autori – redatelju Srđanu Spasojeviću ovo je prvi dugometražni uradak, a mi smo porazgovarali s mozgom cijelog projekta, scenaristom Aleksandrom Radivojevićem, poznatim po supotpisivanju scenarija za nedavni srpski hit 'Čarlston za Ognjenku', ali i po vođenju kultne TV emisije 'Šok koridor', koja se često i bavila 'ekstremnim filmom'.

'Kako sam i ranije surađivao s njim na nerealiziranom scenariju za film 'Stoka', Srđan me pozvao kako bismo pretočili obostranu ljubav prema filmskim kontrakulturnim klasicima sedamdesetih i osamdesetih te modernom japanskom filmu, kao i zgađenost nad filmsko-kulturno-političkom scenom Srbije u tekst koji bi on producirao i režirao. Ja sam reaktivirao jednu svoju staru noir ideju o porno glumcu koji biva uvučen u narko-snuff pakao i odatle je sve krenulo. Kada smo došli do verzije scenarija oko koje smo se usuglasili, Srđan je formirao svoju produkcijsku firmu simboličnog naziva Kontrafilm i otisnuli smo se u križarski rat realizacije projekta...', objašnjava Aleksandar.

'Život i smrt porno bande', 'Zona mrtvih'... Vidiš li 'Srpski film' kao dio nekakvog novog vala srpskog horora?

Volio bih da je tako, ali bilo bi preoptimistično tvrditi da je u srpskoj, kao i u ex-SFRJ produkcijama uopće moguće konstituirati bilo kakav pokret, val, otpor ustaljenom i pljesnivom sistemu stvari. Sva prijatna iznenađenja rađaju se na nivou individualnog incidenta, a jedini konzistentni val o kojem bismo mogli pričati je onaj prevladavajući. Val dosadnih, patetičnih i bljutavih državno financiranih filmova koje rade ljudi koji uglavnom veze s filmom nemaju, a koji su svesrdno podržani od stranih fondova koje, opet, kvaliteta filma suštinski ne zanima, već se birokratski drže diktata pravilnika o političkoj korektnosti shvaćenoj na najbanalniji način te proizvode nemušte traktate o tranziciji i nacionalnom pomirenju, koji ni estetski ni idejno s pravim kinematografskim vrijednostima nemaju nikakve veze. Pojam žanra ovdje se tretira kao nešto kužno, gubavo i sramotno, što nije dostojno umjetnosti i čime se nitko ozbiljan ne bi smio baviti, jer zabava ne smije imati veze s umjetnošću.

Ti brojni kvaziumjetnici, zastupnici te apsurdne škole mišljenja ne shvaćaju da je žanr temelj preporoda svake umrtvljene kinematografije upravo zato što predstavlja tek odskočnu dasku za bavljenje nekim jako ozbiljnim temama na direktan, intrigantan, atraktivan i uzbudljiv način. Svi koji se ovdje pokušavamo autentično i iskreno baviti ovim poslom živimo pod čizmom prešutne kulturne diktature koja nam ne dozvoljava da stvaramo FILMOVE, već artikle za međunarodnu socijalnu pomoć, pa pravi od umjetnika narikače za bjelosvjetskom milostinjom. Žilaviji mladi autori koji ne dopuštaju da ih ta čizma samelje ili natjera na liniju manjeg otpora (bavljenje spotovima i reklamama) kroz svoje će teškom mukom snimljene filmove prirodno njegovati subverzivnost i određenu vrstu mraka koji odražava njihovo postojanje na ovim nesretnim prostorima. Tu leži sklonost k hororu koji je kao žanr najefektniji upravo kad simbolizira društveno, i u našem slučaju kulturno beznađe i trulež. Stoga taj imaginarni novi val srpskog horora o kojem pričaš prije ima potencijala da inspirira, potakne i izrodi neku novu vrstu crnog vala, ali i za to je potrebno više srodnih autora i kontinuiranost produkcije. A nema nas mnogo.

Osim toga, snuff tema prisutna je i u filmu 'Život i smrt porno bande'... Odakle ta opsesija snuffom u novom srpskom filmu?

To je sasvim prirodno ishodište ovoga o čemu sam pričao. Živimo u sredini koja daleko više cijeni smrt od života – svakodnevno inhaliramo pepeo pokojnih predaka umjesto kisika u pokušaju da opstanemo. Ovdje će te cijeniti jedino kad crkneš, jer poštovanje možeš zaraditi samo ako upoznaš Gospoda Boga prije svojih sunarodnjaka. Medijima vladaju i njima defiliraju čitave legije duhovno mrtvih spodoba koje poput majmuna imitiraju stanje života rugajući se tako živima. Snuff je direktan vizualni prijenos autentične smrti i kao takav savršeno pogoduje estetskoj dijagnozi stanja ove sredine.

Snuff nije naša opsesija, već naš ŽIVOT. Mladen Đorđević, redatelj 'Porno bande') to je prepoznao, kao i mi, i otuda ta srodnost tematike. Naravno, radi se o dva totalno različita filma – Mladenov film se može opisati i kao sirova ruralna srpska varijanta filma 'Boogie Nights' propuštena kroz žilnikovski prosede, dok smo mi više na tragu filmova 'Angel Heart' i 'Videodrome', kao i Friedkinovog filma 'Cruising'. Radikalnost i ekspresivnost Takashija Miikea je, čini mi se, utjecala na oba filma.

Glumci su i više nego poznati, kako ste ih dobili u jedan ovakav projekt?

Glavni problem ovdje nije kako dobiti dobre i poznate glumce za svoj film, već kako uopće doći u situaciju da možeš realizirati nešto uzbudljivo i drugačije. Kad prođeš Golgotu operativne organizacije projekta i kad snimanje postane izvjesno, najslađi i najlakši je posao zaintrigirati glumce i privući ih sebi. Žika (Todorović) i Sergej (Trifunović) su briljantni i neustrašivi tipovi spremni na sve, dovoljno je samo zamahnuti im pred očima svježim i kvalitetnim materijalom (što je ovdje rijetkost) i oni će reagirati kako dolikuje. Kad bi bilo više hrabrosti da se na ovim prostorima neke stvari uopće zamisle, napišu i financiraju, i mnogi poznati glumci za koje bismo isprva pomislili da nema šanse da se nađu u takvim projektima sigurno bi odgovorili i vlastitom hrabrošću i lucidnošću. Svakako ne svi, ali mnogi. I većini njih je, kao i nama, pun kufer snimanja otužnih bljuzgi o etničkim 'djevojčicama sa šibicama' koje gule pljesnive naranče iz kontejnera, prvoloptaških proizvoda na koje nitko više ne obraća pažnju ni ovdje, kao ni u svijetu. To je kao ona Cartmanova opaska o Sundance festivalu u 'South Parku' – 'Gay Cowboys Eating Pudding'...

Efekti, tehnika... koliko sam vidio, sve je u 'Srpskom filmu' na svjetskoj razini?

Apsolutno. Snimali smo famoznom RED kamerom, koja slovi za najkvalitetniju digitalnu kameru na svijetu, s najvećom rezolucijom, kakva se neznatno razlikuje od 35 mm trake. Njome je sniman 'Sin City', kao i 'Wanted'. Ljudi koji su nam je ustupili su bili oduševljeni što će konačno netko testirati tu opremu koju, iako je ovdje prisutna već neko vrijeme, NITKO još uvijek nije koristio! Taj podatak dovoljno govori o sramotnom nivou tehničke potkovanosti ljudi koji ovdje tvrde da se bave filmom. Filmovi kakve oni snimaju se mogu zabilježiti i mobilnim telefonom.

Što se tiče specijalnih efekata, htjeli smo da sve bude maksimalno realistično i uvjerljivo i htjeli smo izbjeći sterilnost i umjetnost  kompjuterske animacije koristeći samo tzv. on set efekte. CGI krvopljus naprosto izgleda anemično. Tu stupa na scenu Miroslav Lakobrija sa svojom dragocjenom ekipom samoukih fanatika, Toma Savinija i Roba Bottina, kinematografije koja ne postoji. Ljudi uvježbanih u disciplini koja se ovdje ne prakticira jer se takve stvari još uvijek improviziraju temperama i kečapom. 'Srpski film' u toj domeni zaista nudi stvari nikad viđene u srpskom filmu – čitava umjetna pokretna tijela, organe, udove i proteze. Vodili smo se politikom da ono što u tom smislu ne bude napravljeno na svjetskom nivou, ne treba ni ući u film jer ne radimo tamo neku YouTube trash zajebanciju, već ozbiljnu dramu u ekstremnom kontekstu.

Istina, neke su scene i više nego ekstremne... Misliš da će gledatelji to moći podnijeti?

Iz moje osobne, kao i iz generalno srpske perspektive je besmisleno raditi nekakav epigonski horor film, žanrovski pastiš koji će poput čimpanze imitirati znatno kvalitetnije i uspješnije strane takmace koje nikada ne može dosegnuti. Ideja je bila napraviti svjež i originalan doprinos žanru, totalno iskren i brutalan film koji će na ekstremno otvoren i beskompromisan način progovoriti o nekim stvarima koje su svugdje u svijetu, a naročito ovdje još uvijek tabuizirane. Pružiti svima nešto što nikada nisu vidjeli, na način na koji je to još uvijek nezamislivo. Recimo da u filmu postoje određeni spojevi seksa i nasilja koji nikada nisu filmski primjenjivani u sličnoj kombinaciji i u takve svrhe. Jedna od vodećih tema filma je i sistematsko upropaštavanje mladih i najmlađih kod nas, a i šire. Mogu reći da smo uspješno ekranizirali i demonstrirali neke od najužasnijih srpskih psovki. Naravno, to nije napravljeno vulgarno, već na rafinirano stiliziran način, što će šok i užas, nadam se, učiniti još većim kada naši dragi sugrađani najprije vide, a potom i shvate pravu težinu onoga što im zapravo svakodnevno izlazi iz usta.

Mislim da će film privući sve strane poklonike žanra koji znaju cijeniti dobar udarac, kao i sve one koji tragaju za intenzivnim iskustvom, odakle god ono dolazilo. Ne isključujem ni one koji se sjećaju kako je nekada izgledao europski film, prepun ekscentrika poput Bertolucija i Zulavskog koji se nisu libili istraživati mračnije strane ljudskog stanja.

Zašto 'Srpski film' za naslov? Dobro zvuči ili još bolje simbolizira?

I jedno i drugo. Stanje u koje smo se doveli kao država je neopisivo, mjesto gdje se ništa pošteno i iskreno ne može razvijati i rasti. Postali smo sinonim i brend kaosa i ludila, osnovnih obilježja horor estetike. Naslov je ujedno i cinični osvrt na taj imidž, kao i katarzični pokušaj da se sve to konačno otrese sa sebe i nastavi dalje kroz jednu uzbudljivu i potresnu filmsku priču. Ovaj film je moguće shvatiti i kao pozitivni katalizator sveg tog kaosa komprimiranog na jednom mjestu, postavljenog i katalogiziranog u određenu vrstu reda, koji nam u životu nedostaje. Put u srce srpske tame. Srpski film je također odrednica za nacionalnu kinematografiju – dosadnu, predvidljivu i uglavnom neplanirano urnebesno smiješnu, koja se kroz naš film u izvjesnoj mjeri komentira i suptilno parodira. Možda joj na duže staze upravo činimo uslugu ovim naslovom, koji će vjerojatno natjerati neke strance da se zainteresiraju za druge srpske filmove, očekujući slično intenzivno iskustvo, he-he. Želim im sve najbolje.