'Inspektor Martin i banda puževa' nastao je prema ideji Tomislava Zagode, scenarij su napisali Igor Lepčin i njegov brat Saša, a Igor, čiji je ovo filmski i animacijski debi, potpisuje i režiju. Priča o smrdljivom Martinu i puževima financirana je privatnim sredstvima i predstavlja posve tržišni projekt, koji nije potpomogla niti jedna državna institucija, a producirao ga je Ater Studio, zajedno s radionicom za animaciju Dva lijena psa.

Je li to razlog zašto ga zovemo 'nezavisnim' i što to danas u Hrvatskoj točno znači snimiti 'nezavisni film'?

To sam se i ja pitao. Ali morali smo se nekako definirati, a kako niti od jedne institucije nismo dobili nikakve novce, to znači da smo posve nezavisni – nismo ovisili ni o kome, samo o sebi. Uložili smo svoje vrijeme, znanje i trud i to su valute kojima mi baratamo. Nikome nismo morali polagati račune i odgovarati za bilo što.

Producent nije želio otkriti točan iznos budžeta, ali mnogi mladi ljudi koji bi voljeli napraviti nešto slično sigurno bi htjeli znati u kojim se parametrima krećemo, koliko je ovakvo nešto moguće i za njih?

Mi smo pokazali da je moguće. Bitan je način na koji se nešto da napraviti, pristup. Sve je u glavi, u stavu. Ne postoji nešto što se ne može. Mi nismo kukali ni kada su nam u institucijama koje su zadužene za sufinanciranje projekata odbijali molbe za pomoć. Govorili su nam da je film prekomercijalan te da se oni bave samo financiranjem autorskih filmova za festivale. Očito da žanrovske stvari ne prolaze kod onih o kojima bi valjda trebali biti zavisni. Ali ja im zahvaljujem na tome, jer da oni nisu postupili tako kako jesu, mi ne bismo imali ovakav film.

Riječ je o klasičnoj 2D animaciji?

Da, svaki frame koji vidimo je nacrtan na papiru, skeniran, obrađen u kompjuteru, obojen i složen u scene. Tako su se crtići radili nekad.

'Inspektor Martin i banda puževa' je otvaranje trilogije – čuvate li onda 3D za treći dio?

Ne, ne... (smijeh) Ali materijal je pripremljen. Uz ovaj, prvi dio, mi imamo spremljeno još oko 300 minuta gotovog materijala. Čekamo da vidimo kako će ovaj proći pa ćemo onda odlučiti što činiti s tih 300 minuta, tj. hoće li i one ići u kino.

Koliko ste dugo radili na filmu? Sjećam se najava još od prije tri godine.

Mi smo film najavljivali 2009. i već tada smo imali gotovu cijelu trilogiju! OK, možda 200 od 300 minuta, ali nismo izlazili u javnost dok nismo imali praktički gotov materijal. Produkcija je trajala oko godinu i pol, sve zajedno, no nismo ga imali gdje i kako prikazati jer smo morali čekati modernizaciju hrvatskih kina. Radili smo digitalno, a ne na preskupoj filmskoj vrpci. Čekali smo nekih pet, šest godina da se hrvatska kina digitaliziraju pa da bi se ovaj crtić mogao prikazati s digitalnog projektora.

I što sad? Koji je plan za distribuciju, hoćete li poput 'Koka i duhova' uspjeti dovući organizirano školske razrede na projekcije i tako si stvoriti veliku gledanost?

Imamo široku distribuciju po cijeloj zemlji, a zahvaljujem i vašem portalu što nas medijski podržava i predstavlja javnosti, kao i distributerima koji su prepoznali veliki potencijal projekta i dali nam tretman kakav imaju i strani crtići. Sad je cilj da 'Inspektor Martin' uđe u kolektivnu svijet naroda, u svaki kutak zemlje. Organizirana školska putovanja na projekcije jesu moguća, vjerojatno na jesen.

Mislite li da je moguće oživjeti hrvatsku tradiciju animiranog filma, te dane ponose i slave o kojima se stalno govori? Ima li potencijala, mogućnosti i talenta da se nešto pokrene u digitalnoj eri?

Na ovom smo filmu radili s mnogim iskusnim animatorima, ali i ljudima koji su tek tada završavali akademiju. Ljudi stvarno ima, a ti ljudi imaju ideje. No ideja ne znači ništa, osim ako se ne realizira. Imati ideju je jedno, ali ići za tom idejom je nešto drugo. Dakle, nije stvar da ljudi ne znaju ili nemaju ideju, već treba imati snagu slijediti ideju do kraja. Hoće li se stvoriti nekakva kritična masa iz svega toga, ne znam, ali bih volio da ljudi pogledaju ovaj film i kažu 'to možemo i mi' pa naprave nešto svoje. Nažalost, realizacija ne ovisi samo o tome znaš li nešto nacrtati, već i o jako puno drugih faktora. Ako ikoga nešto zanima, mi ćemo drage volje podijeliti znanje, mladi animatori samo nas trebaju nazvati i pitati za savjete.

Ovo je vaš redateljski prvijenac, prije toga ste pisali i objavljivali knjige...

Ako izuzmem maturalnu radnju koju sam radio u Zagreb filmu, ovo jest prvijenac. Stripovi su moja izvorna ljubav, Joško Marušić me upoznao s blagom škole zagrebačkog animiranog filma, izvanrednim crtićima koji su me oduševili i uveli u svijet animacije. Da, pisao sam i knjige jer sam imao potrebu ispričati priču. Neka je priča pogodna za strip, neka za animaciju, a neka najbolje funkcionira ispričana u formatu romana. Animacija je moja ljubav, iako volim i pisati. Dan nažalost traje samo 24 sata pa se nemoguće posvetiti svemu, ali volio bih nastaviti pisati, iako za to trebam biti u drugačijem stanju svijesti. Crtić podrazumijeva puno kontakata s ljudima, a pisanje je drugačija priča, sam si sa sobom i nirvanom u svojoj glavi. Ovo je ipak nešto posve drugačije.