Jedan od najrazvikanijih dokumentarnih filmova godine, 'Posljednja ambulantna kola Sofije', dolazi u hrvatska kina u distribuciji Restarta, nakon što je osvojio brojne nagrade po svjetskim festivalima. Dokumentarac o vozaču, liječniku i sestri koji nadljudskim sposobnostima pokušavaju spašavati unesrećene u kaosu bugarskog zdravstva, koprodukcija je u kojoj je sudjelovala i Hrvatska, točnije producent Siniša Juričić, dok režiju potpisuje mladi bugarski redatelj Ilian Metev

Rođen u Sofiji, Ilian Metev odrastao je u Njemačkoj, gdje je išao u školu i učio svirati violinu, toliko ozbiljno da je razmišljao o karijeri glazbenika. 'Ipak, u jednom su se trenutku moji snovi promijenili', kaže Metev, 'počeo sam se baviti umjetnošću i otišao u London. Tamo sam počeo eksperimentirati filmom i krenuo se baviti time kako autentično prikazati život kroz pokretne slike.'

Zašto baš bugarski zdravstveni sustav?

Iznova i iznova promatrao sam suprotnosti bugarskih bolnica. Suprotnosti koje su me duboko dirnule. Sukob sustava, okoliša koji se raspada i pojedinaca koji i dalje pokazuju poštovanje prema čovječnosti, a koji su iznad sustava. Želio sam komunicirati taj osjećaj.

Kako ste se povezali sa Sinišom Juričićem i kako je uopće započela produkcija?

Sve zajedno, trebalo nam je četiri godine da završimo film. Istraživanje sam započeo 2008. i gotovo bio spreman snimiti ga sâm, obzirom da nisu uspjeli pregovori s brojnim produkcijskim tvrtkama u Britaniji. Godine 2009. upoznao sam bugarske koproducente i to je bio prvi korak. Sa Sinišom sam se upoznao 2010. na festivalu u Hagu. On je bio prvi koji je u potpunosti prepoznao međunarodni potencijal filma i preporučio da idemo nuditi projekt. Sumnjao sam da će međunarodni distributeri pasti na film o bugarskom timu hitne pomoći, ali bio je u pravu! Projekt smo nudili na mnogim mjestima pa ušli u forum IDFA-e, jedno od najvažnijih mjesta za predstavljanje dokumentarnog djela u nastanku. Reakcije su bile sjajne. No trebala je proći još jedna godina da bi se te reakcije pretvorile u pravu podršku.

Što je pošlo po krivu s medicinskim sustavom u Bugarskoj?

Sustav je strašno zanemaren pa tako nije prošao kroz potrebne reforme. Tako se pojavila korupcija. Reforme su provedene i provode se, ali ne u tolikoj mjeri da bi se sustav popravio – provedene su samo zato da bi mogli 'reći' da se nešto radi. Na primjer, najveći problem s hitnom pomoći jest da nema dovoljno ljudi koji su voljni obavljati taj posao. Nema ljudi, jer je plaća smiješno mala – liječnik s iskustvom od 25 godina dobiva 350 eura mjesečno. Istovremeno, u Sofiji se traži 40 liječnika, što znači da bi trebalo biti dovoljno novca da ih se plati. Usto, svake godine kupi se gotovo desetak novih kola hitne pomoći, ali se ne koriste. Problem nije taj da nema novca, već da on ne odlazi tamo gdje bi trebao. Čini se da nitko nije zadužen da se to promijeni.

Te opservacije nisu izravno dio filma. Film prati svakodnevni život i borbu troje medicinara, ali posredno vidimo da ih okružuje nešto što ozbiljno nije u redu. Namjena filma jest emocionalni učinak i nadam se da može potaknuti političku raspravu.

Je li već uspio napraviti neke pomake na bolje?

Bugarski ministar zdravstva bio je na premijeri u Sofiji prije dva tjedna. Na web stranicama ministarstva piše da je film izazvao promjenu. To je tvrdio i članak AFP-a. U isto vrijeme, ljudi koji rade u hitnoj pomoći nisu primijetili nikakvu razliku.

Jeste li od početka planirali snimiti film kroz intimne priče i kemiju glavnog trojca u jednom automobilu na raznim misijama, ili ste razmišljali temi pristupiti drugačije, tradicionalnije, s dokumentarnim filmom koji bi ulazio u bolnice, analizirao tranziciju i kolaps zdravstvenog sustava kroz razgovore i novinarsku analizu?

Ne, ovo je bio plan od samog početka. Zanima me intimno upoznavati ljude i ukazivati na nešto više kroz njihove živote. Uglavnom me zanima film, ne novinarstvo. Ipak, nakon što sam shvatio politički potencijal filma, stvarno sam želio promijeniti stvari.

Koristite 'kameru sa šoferšajbe', posljednjih nekoliko godina iznimno popularnu u američkim reality showovima... Jesu li ti tehnički aspekti odraz praktičnosti ili je i to bio dio strategije od početka, najbolji način za uloviti intimu?

Ne gledam reality showove pa ne mogu komentirati to kako su snimani. U jednom francuskom članku pisalo je kako se čini da smo proučavali sve filmove i serije o hitnoj pomoći te sve snimili posve suprotno od njih. Kamere su postavljene tako zato da bismo mogli snimiti intimu protagonista.

U isto ste vrijeme odlučili ne pokazati lica pacijenata. Kako to?

Već sam tijekom istraživanja osjećao da bi to bilo pogrešno, da bi to narušilo dostojanstvo pacijenata. U isto vrijeme, znao sam da su medicinari glavni u filmu te da želim izbjeći sav senzacionalizam. Kroz njihova lica i reakcije, kao i kroz zvuk, publika dobiva dovoljno informacija o njihovoj svakodnevici na delikatniji način.

Film je osvojio jako puno nagrada. Jeste li ih očekivali i koliko one pomažu budućnosti vaše karijere?

Dok sam radio na njemu, usredotočio sam se samo na film i njegovo dostojanstvo. Smatrao sam da bi razmišljanje o potencijalnom uspjehu tada samo smetalo. Jednom kad je film gotov, on ima svoj život. Jako smo sretni zbog njegovog uspjeha. To je i priznanje za još uvijek nedovoljno cijenjen posao protagonista, ali i za naše kreativne napore.

Što je sljedeće? Igrani film ili još dokumentaraca?

Oboje. Zanima me autentičnost, bez obzira na etiketu.

Kakvo je uopće trenutno stanje bugarske kinematografije?

Posljednjih četiri do pet godina, iz Bugarske stiže sve više zanimljivih filmskih radova. Naše je društvo puno kontradikcija, puno neispričanih priča, a to se počinje odražavati kroz film.