Jedan producent, dva dijametralno suprotna projekta – nastao kao plod slovačke, češke i hrvatske suradnje, s čak tri redatelja u dokumentarnom omnibusu od tri priče (Petar Kerekes, Pavol Pekarčik i Ivan Ostrochovski), 'Baršunaste teroriste' koproducirao je Siniša Juričić (Nukleus Film), koji stoji i iza proslavljenih 'Ambulantnih kola sofije'.

No za razliku od socijale bugarske hitne pomoći, socijala 'Baršunastih terorista' stilski je, tehnički i poetski potpuno drukčiji dokumentarac – umjesto tzv. tehnike muhe na zidu (ili da budemo precizniji, kamere na šoferšajbi), 'Baršunasti teroristi' gledaju se kao igrani film, dramedy koji je svojevrsna mješavina češke komedije i 'Karate kida', s političkom premisom izgubljenom u ljudskim pričama i fascinantnim likovima, ali i dovoljno prisutnom da je može pronaći svatko tko je želi tražiti.

Iako se redatelji kunu da ništa u samom dokumentarcu nije namješteno, usmjeravano i fingirano, teško im je povjerovati i očito lažu, barem kada je nekoliko scena u pitanju (savršena kamera prilično doprinosi ovom dojmu), ali nema veze – saga o 'luzerima junacima' koji su tijekom komunističke vladavine frustrirani time što su bili maltretirani i ponižavani zbog svoje duge kose i majica bendova Kiss i Led Zeppelin, naoružani pištoljima i dinamitom krenuli mijenjati poredak, savršeno balansira između tragedije i komedije pokazujući koliko je malo koraka između junaštva i gluposti.

Utisak odličnog filma pomalo je pokvario katastrofalni Q&A nakon premijere, s redateljima kojima se ne da govoriti, prevoditeljicom koja ne zna prevoditi i voditeljicom koja uspavljuje svojim tonom i izgovorenim besmislicama, ali sve to ne mijenja činjenicu da su 'baršunasti teroristi' esencijalno gledanje te još jedan odličan doprinos dokumentarnoj mitologiji 'istočnog bloka'.