'Atomski zdesna' u osnovi slijedi prokušan recept – koktel komedije, drame i transnacionalne glumačke postave (Srđan Todorović, Nataša Janjić, Branko Đurić...) pomiješan je s jugonostalgičnim motivima i reciklažom 90-ih, smještenom u kontekstu modernog i aktualnog; ovog puta kroz priču o muljažama s time share ljetnim aranžmanima i nemilosrdnoj pohlepi kao temelju društveno-političkog sustava u kojem živimo.

Film se u službenom priopćenju za medije uspoređuje sa starijim uracima Srđana Dragojevića, filmovima poput 'Rana' i 'Lepih sela', iako s njima površinski nema pretjerano puno veze. Osim jednog zajedničkog motiva, koji podsjeća na to kako tranzicija i okrutni kapitalizam ubijaju društvo i moral izgubljenih generacija krvavog Balkana.

'Paradoksalno je, ali rat je bio bolji', objašnjava Dragojević, 'rat je bio bolji od užasnog kapitalizma i tranzicije koja je jednostavno strašna. Kao što sam to probao reći u 'Lepim selima', rat iz čovjeka izvlači sve najgore, ali ponekad može izvući i sve najbolje. Poput osjećaja solidarnosti sa zajednicom, pravde, ljudi koji se bave jedni drugima... U ovoj užasnoj tranziciji, koja nas pogađa već čitavo desetljeće, pozitivne ljudske vrijednosti su poništene, a čitav moralni sustav unutar kojeg je odrastala moja generacija jednostavno je bačen u blato. Normalne ljudske vrijednosti danas su simbol za gubitnike.

Kao umjetnik sam želio ispričati ovu priču, zbog čega mi je slogan filma 'U ime svih nas pedeset, šezdeset i sedamdeset i neke', da parafraziram Balaševićevu pjesmu. A i kao roditelj petero djece imao sam dužnost ispričati je. Djecu odgajam učeći ih normalnim vrijednostima koje danas nazivaju zastarjelima. Kada ih pustim van, oni uče sve suprotno od okoline.

Film nije trebao ispasti ovoliko... sumoran. Možda je sumoran prava riječ. Neki glumci, koji su ga gledali na radnoj projekciji, ostali su u šoku. Nisu mogli vjerovati da će nakon tako lijepog, prijateljskog i kreativnog snimanja ispasti baš ovakav. Mislim da svi zajedno nismo bili svjesni toga u kojoj nam je mjeri pun kufer svega. Čovjek se od strave koja ga okružuje brani raznim mehanizmima, a jedan od mehanizama obrane koji često koristim jest smijeh. Smijeh ispod vješala. Možda ovog puta ventil zvan smijeh nije bio dovoljan? Možda je trebalo nešto više pa je stvarnost iz pora filmske vrpce izišla nešto više od očekivanog.

Snimanje je trajalo samo 30 dana i to je vaš najjeftiniji film do sada – je li to zato što ste htjeli snimiti nešto malo skromnije nakon velike i ambiciozne 'Parade' ili je to bio jedini način da se ovaj film uopće snimi?

To je bio jedini način da se snimi. Odbili su nas na natječajima u Bosni i Sloveniji i, naravno, već tradicionalno u Srbiji, pa sam se zainatio, zajedno sa svim glumcima kojima se jako svidio tekst. Dogovorili smo se da ćemo odraditi posao na ekstremno i ultrakomunistički način. Bio je to svjetonazor Crvenih kmera (smijeh). Svi, od autora do glumaca, neovisno o duljini uloge, imali su isti honorar. Jako smo se zabavili, kreirali, uživali jedni u drugima... Model je nastao iz nužde, ali mislim da je to dobar model za regionalnu kinematografiju. Naravno, nemoguće je snimiti film bez ikakve pomoći institucija. Ministarstvo kulture Crne Gore nam je pomoglo, ali oni nemaju puno novca. To su tri do četiri puta manje svote od onih koji se daju u Srbiji, sedam do osam puta manje od onih koje se daju u Hrvatskoj, no i ta je pomoć bila dragocjena. Budžet je skroman, ali smo zbog toga uspjeli snimiti film, a i lakše ćemo vratiti sve uloženo. To jesu velika odricanja: prije tri dana bio sam u Ljubljani miksati film – umjesto 10 dana, mogli smo platiti pet, tako da sam jedan dan radio 18 sati u komadu. Na kraju sam se i ukočio. (smijeh)

Kad već govorimo o modelima, je li jedan od idealnih modela novog postjugoslavenskog filmskog biznisa upravo model 'Parade' – regionalno umrežavanje glumaca, motiva, ideja, novca...

To nije moj planski model. Čovjek sam čiji su filmovi prvi probijali barijeru devedesetih. Prvi srpski film nakon rata bila su 'Lepa sela' s 80.000 gledatelja. Prvi srpski film u Hrvatskoj i Bosni bile su 'Rane'. Logično je da sam ugrabio priliku za suradnju čim se ona pojavila. Nema tu kalkuliranja, kada pišem – olovkom, kao u ovom filmu – pisano pišem ćirilicu, a štampano latinicu. Naučio sam govoriti srpsko-hrvatski jezik koristeći mnoge kroatizme koje sam uhvatio od Grupe T.N.T. i Alana Forda. Ne mogu se mijenjati u ovim godinama, odrastao sam u Jugoslaviji pa neću pod stare dane učiti bošnjački, srpski ili hrvatski.

Filmovi su vam gledani, radili ste i na 'Montevideu', koji je također bio veliki hit, no kako vam se čini današnje generalno stanje srpske kinematografije?

Nova generacija, Mladen Đorđević s 'Porno bandom' ili Maja Miloš s 'Klipom', to je prava budućnost srpskog filma. O trenutnom stanju nemam lijepih riječi niti ga mogu gledati u svijetlim tonovima. Mislim da je sustav još uvijek neuspostavljen - jako je puno nevjerojatnih odluka pri izabiru komisija, scenarija... Možda je i kod vas slično, ali HAVC je barem djelomično uspio uvesti neki sustav i neki red, koji kod nas još ne postoji. Tako dobijete situaciju u kojoj se određeni broj autora smjenjuje po komisijama te dodjeljuju novac jedni drugima, a srpski film, koji je nekada, čak i kod najprosječnijeg naslova, imao po 100.000, 150.000 gledatelja, pao je na cifre od svega 900 do 3000. To jednostavno ne daje optimističnu sliku srpske kinematografije. No ja se njome, da vam priznam, baš i ne bavim. Stojim po strani, a u ulozi autsajdera se osjećam udobno. Odbijaju me na natječajima, a ja uspijevam snimati svoje filmove. Ne razgovaram s 90 posto filmskih djelatnika u Srbiji, a kada bih i razgovarao, ionako ne znam o čemu bih pričao s njima.

Jeste li zbog toga 'zbrisali' u politiku?

Zbog čega?

Pa, kao, nema kruha u filmu, idem ja po fotelju...

A ne, pa vidite da ima kruha od filma. Moji načini zarađivanja tog kruha jesu sa sedam kora, jer ja ne počivam na subvencioniranju i fondovima. Nikada u životu nisam dobio svoj honorar unaprijed. Već nekoliko filmova koproduciram ili produciram, a kada sam radio 'Lepa sela' i 'Rane', jednostavno vas natjeraju da budete producent – tako što vas ne plate. (smijeh) Navikao sam na takvu situaciju pa uspijevam preživjeti radeći reklame.

Klasična priča.

Da, ali uživam u snimanju reklama! Radio sam Jaffu s Đurom, dobivam puno ponuda iz Hrvatske za reklame, ali kako su sve došle tijekom snimanja i montaže ovog filma, nisam stigao prihvatiti nijednu. Reklame također mogu biti jako kreativne, a kada ih snimam, posvetim im se kao da radim film. Najgore je kada uzmete raditi nešto samo zbog novca. To je pogubno. I u reklamama se može biti kreativan i uživati.

Na IMDB-u se najavljuje vaš novi film, 'The Porcupine' s Radom Šerbedžijom, za 2016...

Tako kasno? To je pesimistična projekcija. Jako pesimistična. Ako taj film, nakon svih peripetija i problema, konačno počnemo snimati, onda ga moramo snimiti ranije. Dobili smo novac iz Njemačke, Poljske, Bugarske, Ukrajine, pa čak i od HAVC-a.

O čemu je točno riječ?

Riječ je o adaptaciji romana Juliana Barnesa, napisanog 1991. godine, a inspiriranog suđenjem Todoru Živkovu. Moja verzija doživjela je tužnu sudbinu još 2003, kada je film bio blizu realizacije, ali odbili su ga na Euroimagesu jer su makedonski i bosanski predstavnici stavili veto na njega, s objašnjenjem da film pokušava rehabilitirati Slobodana Miloševića koji je tada bio u Haagu. Vrlo budalasto, jer roman je napisan 1991. i jako je zanimljiv kao paradigma socijalizam vs. kapitalizam. Zauzeti svojim ratovima, time se nismo bavili, ali suđenje bivšem komunističkom vođi Bugarske bilo je jako zanimljivo jer ga je nova tranzicijsko-kapitalistička vlast htjela osuditi pod svaku cijenu i to na dugu robiju. No on se za svoje ideale borio kao lav pa je na kraju nategnuto osuđen na sedam godina, bez pravih dokaza. Umro je u zatvoru. Ta priča govori o dobrim stranama socijalizma i mislim da je jako važna u ovo vrijeme, usred krize, prvo morala koji je izbrisao neoliberalni kapitalizam, a tek onda krize novca i tržišta. Zanimljivo se ponovo prisjetiti dobrih i vrijednih stvari koje je socijalizam donio ljudskim zajednicama.