Zaskočite li na izlazu lokalnog movieplexa ljubitelja SF-a pitanjem o omiljenim mu superjunacima, nesumnjivo ćete čuti dobro poznata imena poput Spidermana, X-Mena, Terminatora, vlč. Suca i sl. – a ako je berba starija, možda će još trzati i na lik besmrtne poručnice Ripley. Međutim, servirate li isto pitanje Neillu Blomkampu, redatelju najnovijeg SF hita Distrikt 9, vlastite uzore, gotovo sam sigurna, ovaj će autor prije potražiti u području socijalne psihologije. Recimo, u liku i djelu prof. Stanleyja Milgrama, najpoznatijeg po eksperimentu u kojem je ispitanike zastrašujuće uspješno nagovarao da nepoznatim osobama onkraj staklene pregrade induciraju (glumljene, doduše) elektrošokove, reda veličine 450 V. I premda je Milgram svojim pokusom htio rasvijetliti mrak ljudskog ponašanja u doba holokausta i skrenuti pozornost na opasnost koja vreba iz bespogovorne pokornosti autoritetu, njegov pokus iznio je (ili potvrdio) neke poražavajuće činjenice o ljudskoj prirodi i društvu, koje trenutačno – bolno i brutalno – odjekuju u Blomkampovom SF soc-akciću Distrikt 9. Ako za ovaj žanr još niste čuli, neka vas to ne brine – niste ni mogli. I to ne samo zato što sam ga upravo skovala, nego i zato što nije u prirodi akcijskih SF filmova da svoja ticala (eksplicitno!) kaljaju društvenopolitičkom problematikom ili pak da nude društvenu kritiku artikuliraniju i prodorniju od posljednjeg krika CGI digitalne tehnologije.

A Distrikt 9 čini upravo to – prikazom vanzemaljaca koji su na Zemlji završili igrom slučaja i postaju još jedna od potlačenih skupina u ljudskoj povijesti. Vanzemaljci, koji – dakako – imaju i prigodan kolokvijalni naziv, prawns, ograđeni su u logorima u kojima se zbog nedostatka osnovnih uvjeta ubrzo počinju ponašati 'kao životinje', no ne zato što im je to u 'prirodi', nego zato što ih je ljudska diskriminacija svela na prirodu/instinkt. A budući da dobro znamo kako se ljudska vrsta odnosi spram životinjske, ne čudi to da životi vanzemaljskih 'škampa' ubrzo postaju jednako bezvrijedni, a njihovo postojanje od kojeg ljudi nemaju korist tek smetnja. (Budući da su relativno antropomorfizirani, ljudi ih ne jedu, a predivlji su da bi ponizno i besplatno radili u kakvom Siemensovom postrojenju za proizvodnju električnih prekidača).

Ključni trenutak, tj. otponac filmske akcije u tradicionalnom smislu, onaj je kad protagonist Wikus, kotačić u korporativnom mehanizmu, biva zaražen vanzemaljskom DNK i počne se pretvarati u jednog od Njih. Lijeva strana tijela (prigodno, ona na kojoj se nalazi srce) počinje mu se alijenizirati i u tom traumatičnom procesu rađa se i osjećaj razumijevanja i empatije prema dosadašnjem Drugom. Međutim, fizički i mentalno iščašen iz vlastite vrste, više se u nju ne može vratiti, pa u slamu preuzima stil života(renja) njegovih stanovnika. Također, budući da je kao prvi half-breed postao neprocjenjiv predmet istraživanja korporaciji za koju je nekoć radio, saveznika mora potražiti u vanzemaljcu Christopheru Johnsonu – koji je jedino inteligentno i 'humano' uporište vanzemaljske civilizacije, baš kao što Wikus postaje za ljudsku.

Redatelj je u tom smislu i više no pošten – obje vrste prikazane su kao esencijalno glupe, sebične i zle – ljudi u nešto boljim higijenskim uvjetima, no jednako pohlepni kao 'škampi' koji u kontejneru žderu mačju hranu ili stare automobilske gume. Tragikomično je pritom vidjeti da vanzemaljce spremno i agresivno diskriminiraju kako stoljećima potlačeni i aparthejdirani crnci, tako i (još tradicionalnije) opresirane žene. Tu su još i nigerijske prostitutke, vračare i dileri; u hijerarhiji moći svi su se ugnijezdili na svojoj prečkici s koje će moći gaziti po prstima onih ispod sebe.

Uz to što skreće pozornost na proizvoljnost Drugosti (riječ alien dolazi od lat. alienus, 'tuđ') – gdje Drugi može postati bilo tko tko u danom trenutku nije 'naš' (u jednom trenutku to može biti Srbin, a već u drugom Splićanin) – Blomkamp metaforom vanzemaljaca oživotvoruje sve Druge koji u ovom trenutku nastavaju (ne)vidljive kampove, veličanstvena arhitektonska zdanja najnaprednije životinjske vrste – čovjeka. Za posjet 9. distriktu ne treba putovati u davnu povijest, ni na jug Afrike, ni u pojas Gaze, ni u indijanske rezervate. Zapravo, nema potrebe ni da se pomaknemo iz hrvatske prijestolnice. Dovoljno je prošetati do Kozari Boka (po danu, da vas ne zaskoče i ne ukradu vam oči iz glave) i baciti pogled na uvjete u kojima egzistiraju - domaći nam škampi. Dakako, budući da su i oni, poput vanzemaljaca iz 9. distrikta, 'našoj' civilizaciji neiskoristivi i nejestivi – bit će da nisu ni zaslužili bolje.

Pišući nedavno o Nemilosrdnim gadovima, spomenula sam to da se sve što Tarantino dotakne, ma kako mu subverzivne nakane možda bile, pretvara u spektakl. S 'Distriktom 9' stvar je zadivljujuće suprotna – spektakularna digitalna animacija, sjajno režirane akcijske sekvence i vješto žongliranje estetikama (od dokumentarca do videoigre) ni u jednom trenutku ne potiču gledateljski (samo)zaborav, niti ga/je lišavaju osjećaja odgovornosti. Ma koliko čudno zvučalo, ovakav film potencijalno je korisnija edukacijska alatka od jednog Hotela Ruande ili Schindlerove liste – upravo zato što zavodi fascinantnom i naizgled politički bezazlenom narativnom premisom, no onda vas ščepa i ne pušta na miru punih 100 minuta.

Za revoluciju – pametnomu dosta.