Koliko se i kako najavljivao, od 'Avatara' su mnogi s pravom očekivali... pa, ništa manje od najboljeg ili barem najfascinantnijeg filma na svijetu. Na kraju krajeva, ipak je to James Cameron, koji je prvi scenarij za ovo djelo napisao još 1994, ali ga tada nije mogao snimiti zbog nepostojećih tehničkih uvjeta za idealnu realizaciju. Osim toga, nije bilo potrebe žuriti se, jer kada je shvatio da je 'Titanic' postao fenomenom, a ne samo filmom, zaradivši usput gotovo dvije milijarde dolara, posvetio se guštu – dokumentarnim istraživanjima oceana i satiričnim gostovanjima u TV serijama kao što je 'Entourage'.

Ali ipak, sve to vrijeme kuhao je 'Avatara', tiho i polako, najambiciozniji i najskuplji film u karijeri pa nije čudo da je medijska kampanja posljednjih mjeseci toliko intenzivna, jer u doba recesije treba znati prodati projekt težak gotovo 250 milijuna dolara. I to prodati ga tako da barem ponovi, ako već ne može nadmašiti uspjeh 'Titanica', filma koji će, iznenađenja li, Cameron nagodinu vratiti u kinodvorane u 3D tehnici, istoj ovoj stereoskopskoj 3D revoluciji za koju je osobno projektirao kamere te uistinu dao sve od sebe da 'Avatar' bude vizualno iskustvo kakvo još nije viđeno.

Jer, film jest vizualni medij, a ne samo narativni, kao što zaboravljaju mnogi koji smatraju da su savršene adaptacije Dostojevskog po deafultu superiorne CGI virtuoznosti jednih 'Transformersa' – doduše, 'Titanic' je imao prednost uspijevanja na dvije razine realizacije svoje goleme ambicije, s jedne strane očaravši publiku starinskim sentimentalnim pristupom 'doktorživagovskoj' drami, koja je bila ono što je kulturi 1997. bilo nužno potrebno – srednji prst teroru postmoderne ironije; s druge, dva sata je potapao prokleti brod, držeći uzbuđenje i tada neviđene efekte na razini koju su drugi pokušavali neuspješno kopirati još godinama kasnije.

Znači li to da Cameron 13 godina nije snimio igrani film upravo zato što je ponovo tražio ravnotežu, balans ambicija koji će nadmašiti ne samo 'Titanicovu' elementarnu, ali funkcionirajuću naraciju, već i ono što je danas za kino-uratke gotovo pa pod presudne važnosti: klasični audio-vizualni doživljaj koji se dobije zurenjem kroz naočale s kilogramima kokica u krilu, majici i okolnim stolcima?

Ne vjerujte foršpanima, jer oni su s razlogom izgledali kao prosječni Disney/Pixar klon – 'Avatar' nije film za gledanje u browseru, već jedinstveno, uistinu novo kino-iskustvo ili kako je jedan američki kritičar nedavno primijetio, novi temelj za generacije koje će doći, oponašajući za sada nedostižne tehnikalije, a koje su 'Avatar' pretvorile u film 'maksimalnog postignuća', koji 'ne oponaša naša iskustva, već kreira posve nova.' Ukratko, ne, ovo nije Dostojevski – ali upravo zato što je Cameron filmski redatelj, a ne književnik pa čak i ako priča nije zastrašujuće maestralna te u osnovi grca u klišejima i dvodimenzionalnosti likova u 3D okruženju, ostaje novo, čistokrvno i jedinstveno FILMSKO iskustvo.

Znači li to da se Cameronova megalomanija napokon isplatila, barem kvalitativno, ako financijski još uvijek nije siguran zgoditak?

'Avatar' je tehnički fascinantan, a gotovo u svakom ostalom pogledu – jako, jako dobar.

Sama priča o arogantnim, agresivnim i genocidnim Amerikancima, čija privatna vojska dolazi na planet Pandoru istrijebiti stanovnike Na'vi, ne bi li se dočepala ruda koje eksploatiraju privatne korporacije, nimalo je skrivena SF verzija onoga što se danas događa s ex-Blackwaterom (danas Xe) u Iraku, a ona je postavljena na nekoliko konceptualnih razina – kao avantura, ovo je klasična saga o 'civiliziranom Zapadnjaku' ubačenom u svijet 'domorodaca', koji on zavoli više od vlastitog, baš kao i jednu od lokalnih djevojaka. Nema većih odstupanja od recepta, ali je njegova izvedba jako zabavna u eksploataciji egzotike svemirske džungle.

Ipak, 'Avatar' je najuspješniji kao akcija i fantasy, kada sve trese, lupa i udara, a lukovi i strijele susreću mecha robote u epskim bitkama za koje je uistinu teško vjerovati da su većinski animirane, baš kao i likovi, koje nakon prvih 15 minuta prihvatite jednako kao i stvarne glumce. Virtualni, crtani svijet Pandore jednostavno je savršen, a estetski nikada ne prelazi u kič, ostajući prekrasnom fantazijom u kojoj jednako mogu uživati djeca i odrasli, dok najveća slabost leži u dramskom kiču, emo-eko-new age temeljcu, koji zna biti dozlaboga iritantan i zapravo je jedina zamka klasičnog blockbustera u koju je Cameron upao. Očito svjesno, ali to svejedno nije izgovor.

'Avatar', dakle, nije najbolji film svih vremena, ali se sljedećih mjesec, dva definitivno ne trebate pitati što ići gledati u kino niti kako će izgledati budućnost tzv. 'velikih filmova'.