Filmom Sveti Georgije ubiva aždahu redatelj Srđan Dragojević i scenarist Dušan Kovačević kroz kratku povijesnu epizodu pokušali su obujmiti uzaludnost konstantnog ratovanja srpskog naroda, koje postaje dio svakodnevice, odnosno 'peto godišnje doba', a čiji su najveći gubitnici – 'vječni pobjednici Srbi'. U priču o globalnom ratu upletena je priča o ljubavi koja stvara svoj intimni rat nastao u spoju obožavanja i mržnje.

 
Rat kao 'peto godišnje doba'

Film počinje granatom koja u sklopu jednog od srpsko-turskih ratova stiže mjesto blica fotoaparata. Time okupljenim srpskim borcima oduzima priliku da se zapišu u anale vječne slave, pruživši im tek emocionalnu i tjelesnu invalidnost.

Osakaćeni Gavrilo gubitkom ruke odlučuje od sebe odbaciti voljenu Katarinu, zadržavši je tek u strasnim zagrljajima skrivenim dubokim mrakom. Treći dio trokuta, Georgije, koji je pukim slučajem ostao neokrznut od granate, odlučuje je prigrliti, ne uspjevši pridobiti i njezino srce. Sama Katarina ostaje visjeti između ljubavi bez perspektive i perspektive bez ljubavi.

Paralelno s ljubavnim trokutom, u rubnim kutovima Srbije razvija se sukob invalida koji životare u besmislu vlastita postojanja, rakiji i švercu i njihovih dojučerašnjih partnera na frontu, koji provode pravdu.

Početkom Prvog svjetskog rata oni zdravi završavaju na frontu, dok tjelesno zakinuti hvataju ono što je preostalo – tuđe žene, perad i rakiju. To ih, po kazni, dovodi na prvu liniju fronta zajedno sa svojim dojučerašnjim sumještanima. Na čelu s Gavrilom i Georgijem.

Film vrlo zanimljive priče, naslonjene na povijesne činjenice, u prvom je dijelu dinamičan, naturalistički obojen te ispunjen prepoznatljivim srpskim humorom i replikama koje simbolikom progovaraju više od istine. Nažalost, drugi, ratni, dio ulazi u prenaglašenu emociju te pokojim obratom previše tupi oštricu među glavnim likovima da bi završio, tipično za epsku strukturu, u patos umotanim krajem. Uz simboličan epilog dječaka kao predstavnika budućnosti koji vodi žene u mrak (nalik našim guskama u magli) te napomenu autora da će tim mrakom gaziti kroz cijelo dvadeseto stoljeće.

Odlični Lazar Ristovski i tek solidna Nataša Janjić

Dodatni problem filma je neuravnotežen ljubavni trokut u kojemu Lazar Ristovski (Georgije) odlično dočarava bogatstvo svojih emocija, u kadru u potpunosti zasjenivši Natašu Janjić (Katarina) i Milutina Miloševića (Gavrilo).

Ristovski u filmu vrlo uvjerljivo ukazuje na izgubljenost vlastita položaja, očaj i žrtvu koju je spreman ponuditi, ali i snažni, a opet diskretan, vojnički ponos koji tinja u njemu.

Iako solidna, Nataša ipak ne uspijeva svoje unutarnje lomove dočarati glumom, a nagli prijelaz emocija ponekad djeluje lažno, dok Milošević svoj lik oblikuje isključivo u emociji prikrivene i pomalo tupe ljutnje, čime se zadržava na plošnosti.

Uz Ristovskog, film je ispunjen odličnim epizodnim ulogama i minijaturama Bore Todorovića, Milene Predić, Zorana Cvijanovića, Milene Dravić i drugih.

Skidajmo se do gola

Usprkos kultnom statusu Srđana Dragojevića (Lepa sela lepo gore, Rane, Mi nismo anđeli 1 i ) i Dušana Kovačevića (Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug, Balkanski špijun) u nas, srpskoj glumačkoj kremi pred kamerom, silnim novcima uloženim u projekt, jedina činjenica koja je zagolicala maštu i zanimanje Hrvata za film je gola Nataša Janjić. Što dovoljno govori o (ogoljelom) stanju duha.

Te i takve moramo odmah razočarati jer Natašina golotinja nije drugo do li naturalistička karakterizacija lika, dramaturški u potpunosti opravdana te ogoljena od bilo kakve seksualnosti i(li) vulgarnosti.

Tek bismo joj možda mogli zamjeriti da je djelomice promašena karakterizacija, budući da je Natašin lik sve samo ne (emocionalno) ogoljen, posebice pred Georgijem, s kojim je, uz gledatelje u kinima, i podijelila svoju razotkrivenost.

I još o svetom Georgiju i aždahi

Sveti Georgije, zaštitnik tragičnih likova ove srpske epske storije, ujedno imenjak glavnog lika, 'ubivao' je ratnu 'aždahu' kako bi zaštitio svoje invalide rata i u ratu. Ubivao do nekih novih ratova, sve kročeći putem mraka i zabluda. Možda stoga što je na smrt išao smrću?