Film 'Krugovi', nastao u koprodukciji Srbije, Njemačke, Francuske, Slovenije i Hrvatske, svoj je festivalski život započeo na Sundance Film Festivalu, gdje je osvojio posebnu nagradu žirija u međunarodnoj konkurenciji igranog filma. Uslijedili su brojni festivali, od Berlinalea do Pule, gdje je osvojio dvije Zlatne arene, i Sarajeva u kojemu je osvojio nagradu publike. Na Zagreb Film Festivalu bit će prikazan van konkurencije, da bi nakon festivala krenuo u redovnu kino distribuciju.

Film prati tri paralelne priče, odnosno tri kruga nastala kao posljedica ljudskog i herojskog čina Srđana Aleksića u neljudskim vremenima rata u Bosni i Hercegovini.

Nakon hrvatske premijere u Puli, 'Krugovi' imaju čast zatvoriti Zagreb Film Festival. Što vam to znači?

Jako mi je važno i drago što će film biti prikazan u okviru festivala i što će to biti početak distribucije u Hrvatskoj. Čekali smo dosta dugo, još od Sundancea. Razmišljali smo bismo li u Hrvatskoj krenuli u distribuciju u isto vrijeme kad i u Srbiji, no Boris (T. Matić, koproducent filma) je procijenio da je sad bolje. Puno očekujem od zagrebačke premijere, budući da je u Zagrebu moj prošli film 'Klopka' jako dobro prošao i mislim da već imam neku svoju malu publiku ovdje.

Usred poplave filmskog nasilja, 'Krugovi' tematiziraju herojstvo. Kakav je odnos današnjeg vremena i herojstva?

Suvremeni film, posebice europski, u potpunosti je zagušen pričama o nasilju i mehanizmu kako se rađa neko novo nasilje. Svi znamo da zlo rađa novo zlo i da jedno nasilje rađa novo nasilje. To je neuništiv mehanizam. Mene je zanimalo može li po tom sličnom mehanizmu dobro djelo roditi dobro djelo. To je mnogo teže i nije uvijek tako, ali sam radeći ovaj film počeo vjerovati da ima smisla činiti dobra i ljudska djela.

Ima li danas smisla govoriti o dobrom?

To je dobro pitanje, jer smo mi okruženi jednim potpunim raspadom moralnih vrijednosti za koje nitko od nas nije kriv. To je stvar suvremenog života.

U takvom suvremenom životu film o herojstvu i dobroti nije lagan i nasmiješen, već poprilično mučan.

Tako je. Kad radiš film o nečemu što je dobro i ljudsko, moraš to činiti iz perspektive današnjeg vremena. A to vrijeme nije baš svijetlo, lijepo, lagano… naprotiv. Zato se naše poimanje dobra promijenilo. Mislim da je borba za dobro i ljudskost jako teška. No iako nas uglavnom okružuje nasilje, ono nije jedino. Postoji i dobro.

Bi li svijet bio bolji ili gori da Srđan Aleksić nije uletio u tučnjavu, spašavajući prijatelja?

Naš svijet bio bi gori. Svijet koji je obilježen ovim krvavim ratom izgubio bi nešto što je rijetko svijetlo i rijedak primjer nečega ljudskog i pozitivnog. Jer kad pogledate, sve što se događalo od Vukovara do Srebrenice, to su stvarno strašne stvari, nevjerojatne za kraj 20. stoljeća u Europi. Primjeri poput Srđana Aleksića su zaista rijetki i mislim da bi bez takvih primjera naš svijet bio gori.

Kako ste vi saznali priču o Srđanu?

Saznao sam 2007. godine kad se u Srbiji malo o tome znalo. Znali su Trebinjci, ljudi u Hercegovini. To je jedan od najsnažnijih događaja koji se odigrao u Trebinju. Na RTS-u je bio dokumentarni film 'Srđo', nakon kojeg se počelo pričati o događaju. Po reakcijama ljudi nakon dokumentarca, a javljali su se ljudi iz cijele bivše Jugoslavije, shvatio sam da je to jedna od rijetkih stvari oko koje se svi slažu. I jedna stvar oko koje se možda možemo početi razumjeti. Svi se slažemo da je to što je napravio stvarno ljudski. Tako da mi je to bilo zanimljivo i mislim da je bilo potrebno neko vrijeme da iz crnila tog rata i lažnih heroja koje nam društvo i vrijeme nameću, ispliva neki heroj poput Srđana.

Posebno zanimljivim mi se čini odnos Srđanova oca i sina jednog od Srđanovih ubojica. Taj odnos pokazuje stav mladih da je potrebno pomiriti se s prošlošću i krenuti dalje. Je li to samo filmska poruka ili osjećate u društvu takve pomake?

Nisam siguran da društvo u Srbiji ide u nekom pozitivnom smjeru. Jedno istraživanje od prije godinu dana pokazuje da je većina srednjoškolaca konzervativna i tradicionalna. To je meni bilo potpuno nevjerojatno, jer je prirodno da mladi ljudi idu kontra struja. Bojim se da su nam tinejdžeri na prostoru cijele bivše Jugoslavije jako konzervativni. Imamo jednu apsurdnu situaciju da smo mi stariji puno liberalniji i otvoreniji od njih. Mislim da je to proizvod svih ovih ratova i svega što se događalo, da je to posljedica koja se na jedan čudan način zapisala na tu novu generaciju. Ali, naravno, među njima postoje mladi ljudi poput Bogdana u filmu koji želi odbaciti teret prošlosti i to tako da pokaže da je drukčiji i bolji od oca.

Rekli ste u jednom intervjuu da vas je u procesu rada film promijenio na bolje. Može li promijeniti i gledatelja?

Mislim da može. Mislim da umjetnost, a posebno film, koji brže od ostalih umjetnosti komunicira s publikom i prenosi joj poruku i emociju, može mijenjati pojedinca. Gledajući reakcije nekih ljudi u Beogradu, Sarajevu i drugim gradovima, vidio sam da ih je promijenio. Ne vjerujem da film može direktno mijenjati društvo, ali ga može mijenjati na indirektan način, mijenjajući svijest pojedinaca. Više takvih pojedinaca može malo popraviti krvnu sliku društva.

Posebno ste istaknuli Beograd i Sarajevo. Zašto?

Beograd i Sarajevo su na različite načine najviše pogođeni ovim filmom. Beograd iz potrebe da se pojavi takav jedan glas i da se dođe blizu katarze, a Sarajevo jer je osobno pogođeno tom temom.

Očekujete li u Zagrebu slične reakcije publike kao u Beogradu i Sarajevu?

Zagreb nije toliko direktno upleten u priču, ali je tu. I dio je naše zajedničke kulture i kulturne tradicije te dio tih sukoba. Tako da očekujem jako dobru i emocionalnu reakciju publike.

Prvi put je gledao film u Sava centru. Tada sam već znao da je film dobar i da će mu se sviđati, no isto tako sam bio svjestan da će ta premijera biti za njega jako teška. Na kraju je dobio ogroman pljesak i sve je bilo jako dirljivo. No film je za njega pozitivna stvar jer ostavlja neizbrisiv trag o herojstvu njegova sina koje se počelo prepoznavati. To pokazuje i činjenica da su brojni gradovi, od Sarajeva do Beograda, nazvali ulice njegovim imenom.

Je li dobio ulicu i u Trebinju, gdje se sve odigralo?

Nije, no to je pitanje lokalnih političkih igri i interesa. Mislim da će za Srđanova oca ta stvar biti završena kad dobije priznanje u Trebinju. To će biti jedna prava katarza vezana za njega. Mislim da mora u Trebinju dobiti i spomenik i ulicu, trg… nije važno što. Jednu vrstu suštinskog priznanja za ljudskost.

Uz režiju, radite kao profesor na beogradskoj Akademiji. Osjećate li neke nove struje kod redatelja koji dolaze?

Posljednjih pet šest godina imam jako zanimljive generacije studenata koji su otvoreniji, hrabriji i skloniji eksperimentiranju od moje generacije. Mislim da imaju neki potpuno novi senzibilitet, kao da se dogodio generacijski rez. To se već vidi u nekim filmovima poput 'Tile Roš' i 'Klipa'.

Koliko vi kao profesor dobivate od njih?

Svakodnevno crpim energiju od njih. Mislim da je tu uvijek dvostrana igra. Koliko oni dobiju od mene, ja dobijem od njih. To je velika privilegija, jer si svakodnevno na izvoru novih kretanja i razmišljanja. Donose nevjerojatnu svježinu, vrlo često iracionalnu, ne znaju je artikulirati, ali je to neki intuitivni poriv. Stalno sam vrlo inspiriran njima. Već sam u 'Krugovima' u svom redateljskom stilu dosta toga promijenio u odnosu na 'Klopku' i to je na neki način pod njihovim utjecajem. No profesorski posao je malo vampirski. Koristimo njihovu svježinu.