Srbi su nas opet prešišali, zabrinuto se češkaju na Prisavlju i u dizeldorfskoj delegaciji HTV-a, mudrujući i pitajući se kako to da drugu godinu zaredom, a treći put u posljednjih pet godina, hrvatska pjesma ne ulazi u finale Eurosonga. Srbija je vjerojatno i najreprezentativniji komparativni uzorak za analizu tog kontinuiranog neuspjeha, jer je u posljednjih pet godina samo jednom izbivala iz finala, i to 2009, kad je 'Lijepa Tena' Igora Cukrova, koju autorski potpisuje bračni par Huljić, u Moskvi odlukom žirija izbacila loš srpski vic 'Cipela' u izvedbi Marka Kona.

Što to Srbi znaju što mi ne znamo? Za početak, nakon ispadanja s 'Cipelom' susjedi su se okrenuli sustavu izravnog izbora vrhunskog kompozitora koji će napisati tri pjesme, među kojima će pak publika izravno odabrati najbolju, i to – redovito – u izvedbi mladog i darovitog izvođača. Prošle godine je taj kompozitor bio Goran Bregović (koji je, istina, u finale Eurosonga pogurao turbofolk smeće 'Ovo je Balkan' u izvedbi vlažnog sna balkanskih tinejdžerica Milana Stankovića), dok su ove godine tri pjesme stigle iz obiteljske radionice Kovač. Po jednu su komponirali legendarni Kornelije Kovač, autor nekih od najvećih hitova ex-yu zabavne glazbe (pa i današnja mladež zna za 'Ti si mi u krvi'), te njegove kćeri Aleksandra (nositeljica MTV-jeve nagrade i vrhunska pop pjevačica) i također popularna pjevačica i kompozitorica Kristina. Publika je na koncu izabrala Kristininu retro-soul pjesmicu 'Čaroban', koja je unatoč nesigurnoj izvedbi simpatične Ninesinoć rutinski prošla u finale, iskoristivši privilegiju činjenice da je jedina kvalitetna upbeat pop pjesma u konkurenciji.

HTV je krenuo sa sličnom idejom, koncipiravši višetjedni talent show, na koji su se prijavljivali uglavnom izvođači koji anonimusima sa 'Supertalenta' ili 'Hrvatska traži zvijezdu' ne mogu ni čistiti cipele. U pitanju su pjevači koji su ili već pokušavali na Dori ili rijetki estradni izvođači koji se još imaju volje ozbiljno petljati s Eurosongom, jer on u praksi ne donosi beneficije ni u karijeri, ni u financijskom smislu. Za kompozitore su odabrani Lea Dekleva, Ante Pecotić i Boris Đurđević, autori najizvođenijih pjesama u protekloj godini.

Budimo realni, svi troje su ponudili prosječne pjesme za svoje standarde, koje djeluju kao otpaci što nisu upali na njihove albume, a i izbor izvođača bio je mediokritetski, pri čemu je 'djevojka koja je progutala metlu', kako su pomalo uvredljivo nazivali Dariju Kinzer, za to najmanje kriva. Kad se tome još doda zapanjujuće zastarjela koreografija, scensko ponašanje nalik onome na tabletama za spavanje i patetičan pokušaj s mađioničarom, koji je Dariju trikovima presvlačio u sve goru i goru opravu, debakl je neminovan.

Stavimo li čitavo Jacquesovo telekomunikacijsko jadikovanje na stranu, činjenica je da bismo s njim bolje prošli u Düsseldorfu – osim što zna iznijeti pjesmu, on je neosporno i nezaboravna scenska pojava. Vjerojatno bismo bolje prošli i da nas je u glasanju mogla podržati barem još neka ex-yu država osim Srbije, i taj blokovski argument će HTV-ovci sigurno obilato potezati. Pogledajte, uostalom, s kakvim otužnim pjesmama smo se zadnjih godina progurali u finale – sjeća li se itko još makar refrena Huljićevog kukavičjeg jajeta 'Lijepe Tene' ili one starogradske smijurije s kojom su nas Kraljevi ulice predstavljali u Beogradu? Naravno, tada su nam u polufinalu vjetar u leđa davali Makedonija, Crna Gora i ostali članovi balkanskog bloka, koji je sinoć ponovno ponizila ex-SSSR mašina (njima je, čini se, jedinima uistinu stalo do Eurosonga).

Ima li nade za nas, zavapio bi Dražen Zečić? Za početak, dobro je da se Hrvati počnu navikavati da je Eurosong kičasta demonstracija lažne moći EBU-a i europskih javnih televizija, na čijoj ljestvici realno i kotiramo među mediokritetima. Ako se već želimo ozbiljno pozabaviti popravljanjem svoje pozicije, imamo dvije mogućnosti: ili, kao Azerbajdžan, utući puste milijune u švedske kompozitore, sponzorirane kampanje na Facebooku i telefonske kartice za dijasporu, ili pak, kao opet ta mrska Srbija, iskopati svog Batu Kovača ili Bregovića i početi graditi kuću od temelja. No kad Tutić i Dujmić neće iz kaprica, a Huljić je trenutačno više zainteresiran za hašiš, pitanje je – imamo li suvislog pop kompozitora među živima koji se toga želi prihvatiti?