Dominantne supkulture iznikle u posljednjih 25 godina iz manje popularnih glazbenih izričaja možemo grubo razvrstati na: pankere, metalce (dakako, i sve njihove podskupine), elektroničare, alternativce (periodički podijeljene na darkersku, klasičnu indie, grunge i etno-reggae grupaciju), te u najnovije doba – hipstere. I dok su se prve tri skupine već pošteno izludirale na nizu programski ujednačenih festivala, šaroliki glazbeni ukus hipstera, ali i stereotip da ta ekipa, umjesto da gleda koncerte, pipka po aplikacijama na svojim smartphoneovima, činile su ideju festivala napravljenog za njih gotovo nemogućom.

A onda se pojavio Terraneo, festival koji je već prvim svojim izdanjem porušio apsolutno sve stereotipe, što je zapravo i osnova hipsterskog poimanja pop kulture. Ideja da na prostoru derutne bivše Vojarne bribirskih knezova, smještene tek koji kilometar od prekrasnih plaža šibenske rivijere, jedni pored drugih mogu svirati, među ostalima, The National, Janelle Monae, Mogwai, The Fall i La Roux, nešto je toliko privlačno na papiru da vam titraju leptirići na samu pomisao kako bi to tek trebalo izgledati u stvarnosti.

Za sjajnu realizaciju pobrinula se ekipa okupljena oko Mate Škugora, nezaustavljivog entuzijasta koji je, kako bi u rodni grad doveo sva ta sjajna imena (dijelom i svoje prijatelje), morao pretrpjeti i nešto nabrijane medijske personalizacije, iako svi znaju da je u pitanju jedan od rijetkih ljudi koji ne voli puno pričati, već šutjeti i raditi. A rad na festivalskom novorođenčetu krvav je posao, pogotovo kad želite zadržati nekakve kriterije, te publici, ali i inozemnim investitorima, ponuditi ambiciozan koncept, bitno drukčiji od dvije dominantne struje suvremenih glazbenih događaja na našoj obali – pučkih veselica s Guettama i Faithlessima, te elitističkih britanskih import-festivala tipa Garden ili Outlook.

Primjerice, malo ljudi je u nas bilo spremno na scensko-muzičku magiju kakvu su priredili Janelle Monae i njezina dvanaesteročlana trupa, koji su besprijekornim teatrom nalik brodvejskoj funk-soul operi oduševili publiku u Šibeniku, baš kao što su pomeli i Beyonce prije mjesec i pol dana na Glastonburyu. Ništa manje očaravajući nisu bili niti nastupi vrhunskog britanskog elektro pop sastava La Roux, ili ludilo kojim su Kanađani Crystal Castles propuhali zvučnike Aqua stagea. Je li grijeh ovih izvođača što se ne zovu, recimo, Beyonce, Kosheen ili Underworld, i što pred stageom nije dvadeset, nego pet tisuća ljudi? Nikako – Terraneo puca na svježinu i kvalitetu nasuprot ziheraštvu i etabliranosti.

Na indie rock polju stvari stoje nešto drukčije, prije svega zbog toga što je većina izvođača iz ove branše već svirala u Hrvatskoj, pa nije bilo dramatičnih iznenađenja. Ipak, ironično oduševljenje članova The Nationala lažnim gusarskim brodovima u turističkom kompleksu Solaris, smiješak na licu ekipe iz Mogwaija, bura u kosi Dana Bejara i ironično putovanje u osamdesete njegovog Destroyera, ili nastup danskih pop inovatora The Raveonettes bez ključnog člana stvari su koje ste mogli doživjeti samo u Šibeniku. Spomenimo i stožerne, edukativne nastupe 'kauboja iz pakla' Wowen Hand ili ludog Marka E. Smitha sa The Fall koji je još jednom izludio publiku, ali i svoj bend, te zafrkantski one-offPetera Bucka iz R.E.M.-a sa svojim The Baseball Projectom i nabrijane postpankerske veselice Franka Turnera, Liarsa i Thermalsa.

Poseban naklon konceptu festivala ide zbog truda da se promovira probrana kvaliteta regionalne scene. Ne samo da su dodatna dva dana na najmanjem stageu donijela savršeni presjek onoga što valja u regiji (Nežni Dalibor, Peach Pit, Petrol, Hemendex...), već su domaći velikani poput Overflowa, Bambi Molestersa, Dubioze i Stillnessa dobili respektabilne termine na najvećoj pozornici. Primjer zagrebačkog sastava Man Zero, koji su posudili opremu The Nationalu da bi im, igrom slučaja, svoju ponudio Mogwai, pokazuje da su na festivalu stvorena i neka značajna prijateljstva i potencijalne ulaznice na nešto šira tržišta.

A publika? Vratimo li se na trenutak na onu podjelu s početka, moramo konstatirati da su na festivalu, kao i u rasprodanom kampu, uistinu nestale sve granice. Uz snažnu bazu posjetitelja iz regije, zapazili smo i ponešto ekipe iz Španjolske, Portugala te sjeverne i srednje Europe, a svi su rado čilali ispod maslina i smokvi degustirajući hrvatske rakije i trošeći standardnu festivalsku klopu, obogaćenu štandovima s morskom hranom, cijeđenim sokovima i vaflima. Tužili su se neki da im je pauk digao auto uz pristupnu cestu (to se, kao, drugdje ne bi dogodilo), a organizator se ispričao zbog problema na carini zbog kojih je zakasnio kamion za tuširanje. No WC-a je bilo sasvim dovoljno, autobusi su danonoćno prevozili posjetitelje festivala u Šibenik i na plažu, a zbog sjajnog rasporeda pozornica smještenih između hangara, svi su skupa mogli na miru pričati bez miješanja zvuka s pozornica. A, kako je rekao Žika iz Overflowa, ne sumnjamo da su u kampu nastali i neki potomci – blago njima...

Ukratko, Terraneo se čini kao pun pogodak – festival koji je već prve godine sjajan, a može biti samo bolji. Zato, napeto čekamo prva imena za 2012.