Sezona se nastavlja u ponedjeljak s Fleet Foxesima, pa onda u četvrtak Lenny Kravitz, ali to je već neka druga priča... No kako je bilo na Human Leagueu? Nakon Hurtsa, La Roux i hrpetine drugih, a srodnih obnavljača zvuka 80-ih, nije loše vidjeti kako zvuče rodonačelnici electro popa. Domaći su ih fanovi imali prilike gledati u Ljubljani u proljeće 1982. kada su bili na vrhuncu slave, a od ondašnje postave u bendu su još samo Phil Oakey, Susan Ann Sulley i Joanne Catherall. U pozadini su još četvorica kršnih, stamenih momaka tek toliko da njihovom ipak matricom pogonjenom zvuku daju sliku pravog banda. Od njih je 'najuživljeniji' mlađahni gitarist sa svojim energično koreografiranim, ali prilično nečujnim solažama.

Aktualni album 'Credo' objavljen proljetos preslikava synth-pop zvuk iz njihove najbolje faze, ali osim singlova 'Night People' i 'Never Let Me Go' i (oba sinoć izvedena, a s potonjim su i otvorili) nije baš nešto jak, pa je pohvalno da nisu pretjerano davili s njim. Nakon toga slijedio je logični greatest hits niz, u kojem su odsvirali manje više sve što su imali, falile su možda jedino 'Life On Your Own' i 'Louise'. Iako su diskografski i dalje aktivni, u posljednjih frtalj stoljeća nisu imali ozbiljnijeg hita (a snimili su u tom razdoblju četiri albuma), tek par poluhitova sredinom 90-ih ('Tell Me When' i 'Heart Like A Wheel' – oba izvedena sinoć). Kakav god bio taj ipak mršavi output njihove sad već skoro 35-godišnje karijere koji stane u jedva sat i pol žive svirke, u njemu ipak ima jedno remek-djelo, sjajni 'Dare' iz 1981. i još nekoliko izvrsnih singlova poslije njega. Uz to smo dobili i 'Empire State Human' iz rane industrial/goth faze (s prvog albuma 'Reproduction').

Ima se što reći i o Oakeyevom (oduvijek je bio modna žrtva, ili vizionar, kako hoćete) ekscentričnom stylingu s podužim kožnjakom i nekoliko slojeva ispod koji su sukcesivno jedan po jedan otpadali. Nekad najbizarnija zurka 80-ih danas fura čelenku, a sad je možda i malo jasnije zašto nikad nije krenuo solo – on, naime, nije bogzna kakav vokalist ni frontman uživo (za razliku od, primjerice, suvremenika Tonyja Hadleyja iz Spandau Balleta i sugrađanina Martina Frya iz ABC-a) pa ga brend benda, a pogotovo Sulley & Catherall, koje znaju pjevati, a Sulley još k tome i izgleda gotovo jednako kao 'onda', debelo vade. Tako je Human League zapravo bend s tri 'frontmena'. Legenda kaže da je Oakey svoje cure, Su & Jo, snimio na dance flooru jednog noćnog kluba u rodnom im Sheffieldu dok su još bile školarke i odmah ih, premda nisu imale nikakvog plesačkog ni glazbenog iskustva, pozvao da se pridruže bandu na predstojećoj turneji – ostalo je povijest.

Kao što je palila 1981. i svih ovih godina između, tako 'Don't You Want Me' pali i danas, a Zagreb još izgleda voli i 'Mirror Mana', 'Love Action' i završnu 'Together In Electric Dreams', inače Oakeyjevu solo stvar s Giorgom Moroderom. No klasik svih klasika, 'Don't You Want Me', naprosto je nepoderiv, još pogotovo kad se zna da ga je band svojedobno uporno odbijao izdati kao singl (a jedva je uopće završio na albumu i to kao tada 'nepoželjna' zadnja stvar na B-strani ploče!) jer je Philu išao strahovito na živce i smatrao ga je previše 'poppy'. Došlo je tada i do okršaja s njihovom izdavačkom kućom Virgin, jer je Phil zapeo protiv toga da se kao četvrti singl s albuma izda 'filler pjesma bijedne kvalitete', no srećom, taj put je korporativni nos pobijedio umjetničku viziju i hvala mu na tome. Što se tiče Phila Oakeyja, mora da je prilično frustrirajuće kad ti se od tvoje najpoznatije stvari, po kojoj te čitav svijet zna i koja ti je promijenila život, okreće želudac i kad ju moraš po nekoliko večeri svaki tjedan do kraja svog života pjevati publici koja samo nju čeka, a za ostatak tvog 'bogatog opusa' ne mari baš previše...