Iako nije uspio rasprodati svih osam tisuća ulaznica, koliko ih je pušteno u prodaju, Tom Jones je vrlo ugodno popunio zagrebačku Arenu, praznine izbrisavši raspjevanošću i rasplesanošću dobro raspoložene publike.

No krenimo od početka. Legendarni tigar iz Walesa otvorio je koncert brzom pjesmom iz faze svoje druge mladosti 'Give a Little Love', u kojoj je, kako to već ide s prvim mačićima, pomalo štekala gitara, puhači su se borili s bukom i jekom, a prateće pjevačice s hladnim glasnicama. No ni ustrčali tehničari ni nemirni glazbenici nisu mogli izbaciti iz takta velikog Toma čiji se jak, moćan i nadaleko prepoznatljiv glas od prvog trenutka 'bez srama' nadvio nad publiku. Uslijedio je pravi klasik 'She's a Lady' pa potom filmski blok s bondovskom 'Thunderball' i neodoljivom 'What's New Pussycat' koja je dotad tek razdraganoj publici navukla osmijehe na lice i izvukla iz nje prve uzvike zadovoljstva.

Razigrana energija uskoro se pretočila u čistu emociju, i to u vokalno zahtjevnoj, utoliko nam dražoj 'I'll Never Fall in Love'. U njoj je sir Jones znalački zakamuflirao ponešto kraći dah, pustivši svom snažnom glasu da se razmaše pa potom diskretno povuče, prepustivši pratećim pjevačicama da nastave utabanim zvučnim putima.

Osim ponekog dobro skrivenog gubitka daha, rijetki su zvučni šumovi odavali 70 i pokoju kvrgu na leđima Toma Jonesa. Da je ipak riječ o gospodinu koji je žario i palio dok je svijet bio ponešto mlađi, odaje činjenica kako stari šarmer (s pokrićem) iza sebe nije imao videozid sa svojim likom, što je publiku primoralo da koncert, odnosno njega samoga, ne prati u krupnom vizualnom, već u totalnom auditivnom planu. Osim tog diskretnog skrivanja godina, gospodin Jones nekoliko se puta šaljivo dotaknuo vlastitih brojki, pridavši time uvjerljivoj vokalnoj izvedbi šarmantan osvrt na vlastito trajanje.

Nakon traktata o godinama, vratimo se samom nastupu. Iako je na ranijim koncertima u sklopu europske turneje 'Praise & Blame' hit 'Sex Bomb' otpjevao pri kraju koncerta, ovdje ga je smjestio znatno ranije i pogodio. Upravo ta pjesma ulila je u publiku onu dozu adrenalina i razigranosti koji su potrebni da se izbriše rampa između izvođača i publike te da počnu zajedno koncertno disati.

Koliko je u tomu uspio, pokazale su dvije pjesme s novog albuma, 'Praise & Blame', koje je publika, iako ih ne poznajući, odlično prihvatila. Kad smo kod novog albuma, dodajmo da je gotovo cijeli koncert dotad ležao isključivo na Tomovom glasu, da bi u novim pjesmama na površinu isplivao odlični gitarist. I ovdje se gospodin Jones pokazao vrlo mudrim te je ekonomičnom dahu u pomoć, umjesto pratećih pjevačica, prizvao gitaru, koja mu je dala neke nove svježine te su zajedno prašili sve u šesnaest.

Novi uzlet u oduševljenje stigao je s klasikom 'Green, Green Grass of Home' na koji se nadovezao 'Detroit City'. Vrhunac cijelog koncerta Tom Jones je priuštio sad već dobrano rasplesanoj publici pjesmom 'Delilah', koju je oblikovao kroz polagani akustični uvod koji je potom ubrzavao do eksplozije zvuka u suzvučju Tomovog glasa, pratećeg benda i zborskog pjeva publike. Nakon 'Delilah', sve je nastavilo svojim tokom, od 'Mama Told Me Not To Come' i 'If I Only Knew' do kraja regularnog dijela s Tomovim zaštitnim znakom 'It's Not Unusual'. Cijelu glazbenu priču dugu filmskih stotinjak minuta zaokružio je bis s 'Hey Pocky Way' i Princeovim standardom 'Kiss' za kraj.

Iako su godine i iskustvo Toma Jonesa mogli sugerirati tek rutinski odrađen koncert, veliki Velšanin odradio je svoj set bez ikakvih kočnica, oduševivši vokalnom snagom i uvjerljivošću te potvrdivši živost klasika koji su pisali povijest popularne glazbe te koji u glazbenim sadašnjicama nemaju potrebu za šutnjama.