Ima već skoro osam godina da se Žanamari Lalić pojavila na sceni pobjedom u prvom 'Hrvatskom idolu' (istom onom gdje su drugo, treće i četvrto mjesto zauzele buduće feminemke, Pamela, Neda i Ivana) u proljeće 2004, no nakon pobjedničkog singla, vrlo pristojnog r'n'b komada 'Treba mi snage za kraj', koji joj je promptno napisao Boris Đurđević, godinama nismo čuli bogzna što interesantno od nje. Cura bogomdanog glasa (treba li o stasu?) i, što je puno važnije, sjajne, intenzivne interpretacije po danu je održavala 'prisutnost' u celebrity rubrikama, a po noći pekla zanat po klubovima svirajući obrade žestokih američkih momaka, a ponekad i 'zadimljene' jazz balade s Matijom Dedićem, ovisno o raspoloženju.

Taj dvostruki život, u kojem se pojavljivala i na Dorama i mnogočemu, završio je nakon dobrih pet godina, kad je početkom 2009. poprilično promijenila smjer, najprije sramežljivo – sasvim korektnom soft rock baladom 'Crni leptire', zatim nešto žešćim (ali još uvijek nepogrešivo pop), a izvrsnim singlovima 'Ljubav' i 'Ne pitaj me' ('Ljubav' i 'Leptira' joj je napisao Mario Kovač, alfa i omega sjajnih, ali neobjašnjivo odsutnih Flyera). Ovaj put je Žanamari, izgleda, naučila lekciju, pa je stala na loptu i odigrala smireno i na tenane – pjesme je predstavljala na par preostalih festivala (CMC i u međuvremenu ugasli Radijski), a nakon solidnog odjeka, otišla je još i korak dalje i oslobodila grungericu u sebi. Uslijedila su još tri, dodatnih par stepenica žešća 'festivalska' singla, energični 'Nije napola', gusti 'Oteti pa vraćeni' i sveprisutni, šarmantni i strahovito hitoidni 'Kreten pomalo'.

No, promjena imidža i glazbenog smjera ne bi značila puno da Žanamari sada nema sjajan band mladih, a iskusnih momaka onkraj mainstreama (iz Voodoo Lizzardsa, Sanea, Skauta, Zebraxa...) iza sebe i, što je najvažnije, solidne, kompetentno aranžirane i napisane, energično i proživljeno, a još uvijek sasvim precizno izvedene pjesme pristojnih tekstova koji ne paraju uši, a povremeno i ugodno iznenade (piše ih sama!). Žanamari je i koautor (u tandemu s nekim od momaka iz banda) glazbe većine pjesama na albumu, tako da se apsolutno može govoriti o potpunoj re-invenciji – od glamurozne, ali nikad realizirane vječite estradne nade do kompetentne pop rock kantautorice u svega par žestokih riffova, ali dugih sedam godina.

Nije to što izvode Žanamari i njezini J'Animalsi, naravno, ništa pretjerano originalno ni novo, ali takva zamjerka uopće nije legitimna, barem ne u današnjem svijetu kojim vladaju 'originali' tipa Davida Guette, Katy Perry ili Justina Biebera. Usporedbe koje se nameću nisu najsimpatičnije – radi se tu o sad već dobro izlizanom američkom teen postgrungeu, odnosno emu i bendovima poput Fall Out Boy, My Chemical Romance, Panic! At The Disco i Paramore (zbog ženskog vokala možda i najtočnija referenca), sve redom megaseleri doduše.

No ponavljamo, 'Druga vrsta' je album koji ima podjednako i stila i sadržaja, što je na domaćoj sceni danas rijetkost jer stila se još i nađe, ali sadržaja jako teško. Šteta je možda jedino što osim navedenih šest singlova (od kojih su tri starija i 'mekša' postavljena na kraj albuma kao bonus) ništa drugo ne odskače (ali nije ni slabo, dapače). No tko još danas ima šest jakih pjesama na albumu, a od toga barem tri vrhunske, pogotovo kod nas?

OCJENA: 7,5/10

Izdavač: CROATIA RECORDS