Kad je HTV objavio da dvadeseta, jubilarna Dora neće biti natjecanje jer je za predstavnika Hrvatske na Eurosongu odabrana Nina Badrić, javnost je reagirala dvojako. Neki su žalili za zlatnim vremenima kristalne dvorane hotela Kvarner u Opatiji, Duškom i Barbarom, green roomom, lobiranjima, nadglasavanjima i ostalim ludorijama koje obično vezujemo za hrvatsko natjecanje za pjesmu Eurovizije. Drugi su se prisjetili prošlogodišnjeg debakla s maratonskim antitalent šouom koji je doveo do debakla Darije Kinzer na Eurosongu, i u duhu opće štednje, pozdravili kresanje Dore. Bilo je, dakako, i onih (osobito među kolegicama) koji su sumnjali u to da je Nina Badrić pravi izbor, iako je jasno da je riječ o jednoj od rijetkih regionalnih pop zvijezda iz Hrvatske koja nije prešla na tamnu stranu turbotrasha.

Odabir pjevača unaprijed već godinama nije neobična pojava za Eurosong, a i ove su godine gotovo sve zemlje u regiji već odredile svoje kandidate. Tako Crna Gora šalje svog vjerojatno najpoznatijeg glazbenika Ramba Amadeusa, Makedonija se odlučila za također regionalno priznatu Kaliopi, dok će BiH nakon visokog plasmana Dine Merlina ove godine predstavljati nešto manje poznata, ali ništa manje kvalitetna pjevačica Maya Sar. Svi su oni trebali biti gosti večerašnjeg šoua nazvanog 'Idemo na Eurosong – s Ninom', a iz nepoznatih razloga nije se pojavio jedino Rambo Amadeus. Njegov izostanak izazvao je možda i jedini nespretno izvedeni segment šoua - iako se Nina planirala revanširati Rambu obradom 'Udri jače, manijače', koju je napisao za Dinu Dvornika, tijekom izvedbe ga je tobož nazvala telefonom i konstatirala da ne može doći, no ona će svejedno otpjevati njegovu pjesmu.

Ostalo je bilo pedantno i dosljedno konceptu šoua – ustoličiti Ninu kao najveću regionalnu zvijezdu iz Hrvatske te predstaviti njezine najveće hitove u atraktivnim izvedbama, s angažiranom publikom, dvadesetočlanim orkestrom, razigranim plesačkim skupinama Step by Step, Atomic Dance Factory, plesnog studija Tala i Ivone Perkov, a sve to u dinamičnoj režiji Ivana Miladinova, koja je dopustila tek dvije najave Daniele Trbović u offu. Usudio bih se reći da ovako dinamičan glazbeni šou HTV nije nikad proizveo – bilo je tu buktinja, umjetnih pahulja, spuštanja plesača sa stropa, višestrukih presvlačenja Nine i plesača u toalete uglavnom kompatibilne pjesmi koja se izvodi, a iznad svega je lebdjela aura pozitivnog i prijateljskog imidža koji Nina ima kod publike, ali i među kolegama koji su je dostojanstveno podržali. Duet s Emilijom Kokić podsjetio je na 'Rock Me, Baby' i 'Ja sam vlak', Nina je potom s Harijem Varešanovićem otpjevala 'Lejlu', dok su ponajbolji trenuci večeri bili baladni dueti s Kaliopi i Mayom Sar.

Baladni ugođaj doveo nas je i do samog 'Neba' – ovogodišnja predstavnica Hrvatske na Eurosongu moćna je pop balada otpjevana u visokim registrima i prearanžirana za trominutni standard koji ovo natjecanje zahtijeva. Ponajveća kvaliteta pjesme jest to što napokon ne zvuči ni kao loša kvazietno popevka ni kao banalna češka dance poskočica, već kao normalna, rafinirana laganica koja ne ulazi u uho iz prve, a nakon petog-šestog slušanja ne tjera vas da promijenite stanicu. Doživljaj pjesme, naravno, uvelike ovisi o tome volite li Nininu glazbu ili ne, no čak i da niste njezin fan, treba cijeniti trud aranžera i autora Ante Gele da približi pjesmu retro štihu 80-ih, negdje na tragu lakih komada Cyndi Lauper.

Zaključimo – jubilarna, 20. Dora donijela nam je svježu koncepciju koja će se iduće godine vjerojatno morati ponovno mijenjati kako bi ostala svježa. Donijela nam je i solidnu pjesmu koja bi, obzirom na Ninin regionalni ugled, svakako trebala ući u finale. A za one najsitničavije – donijela je i popriličnu uštedu pretplatnicima Hrvatske televizije, tj. svima nama jer za ovogodišnji festival koji neki smatraju i vrhuncem eurotrasha nismo potrošili dodatne kune na preskupe kompozitore.