Oko deset tisuća ljudi ispunilo je gotovo do posljednjeg mjesta Dom sportova u nedjelju navečer samo da bi čulo francusku zvijezdu Isabelle Geffroy, premda vjerojatno većina i nije razumjela o čemu to ona točno pjeva. Upravo je zato zanimljiv fenomen Zaz, pjevačice koja je u godinu dana osvojila niz europskih glazbenih top lista, a koja iza sebe ima tek jedan objavljen autorski album i jedan live album. Usto, samo je jedna pjesma s albuma hit ('Je veux'), a ostali su singlovi ('Le long de la route', 'La fée', 'Éblouie par la nuit') jedva prepoznatljive 'pjesme s radija'. Unatoč tomu, Zaz je tih deset tisuća ljudi dva sata držala u potpunosti prisutnima.

Osim što pršti od energije, Zaz je pjevačica nevjerojatnih vokalnih mogućnosti koje potvrđuje posebno nastupom uživo. Ona kombinira melankoličan, ali snažan 'piafovski' vibrato, nevjerojatan raspon glasa poput Adeleinog i šarmantno, dječje pjevušenje, a u nastupu se transformira od vrckave djevojčice, preko femme fatale, do gotovo agresivne čudakinje.

No koncert je vizualno bio jednostavan, možda i siromašan za ono što očekujemo od dvoranskog nastupa. A nastup je u ovom slučaju samo Zaz, jer bend je tu u potpunosti samo prateća figura. Ona je silno simpatična, na pozornici se smije samoj sebi, hvata se za glavu kad nešto pođe po krivu, djeluje krajnje spontano i neposredno. Ona sama uspijeva animirati publiku do te mjere da cijela dvorana doslovce urla i vrišti zavidno dugo. Ipak, jezična se barijera u nekoliko navrata pokazala prevelikim zalogajom pa se na trenutke izgubila i publika i Zaz.

Većina pjesama koje su izveli nalazi se na njihovom albumu, ali kao i na svakom nastupu dosad ubacili su nekoliko obrada. I dok je obrada pjesme 'I'm so excited' zvučala pomalo kaotično, osjetilo se da joj 'La vie en rose' Edith Piaf, kojom je uz pratnju akustične gitare otvorila bis, puno bolje leži. Iako je publika, naravno, najglasnije reagirala na hit 'Je veux', Zaz se izvukla iz te zamke pa je teško odrediti je li to bio vrhunac koncerta ili čak bolje izvedene 'J'aime a nouveau', 'Ni oui ni non' ili 'Aux detenteurs'.

No možda je najfascinantnija od svega bila činjenica da su do kraja koncerta i tribine bile na nogama. Doista je neobjašnjiv taj efekt koji izaziva izvođačica koja ne izgleda poput Lady Gage, i nije mlađahni boy band i pjeva na jeziku koji većina ne razumije. Možda se publika zaželjela univerzalne šansonijerske emocije ili jednostavnog popa s primjesama nešto drukčijeg, izazovnijeg ritma, jer opravdano je sumnjati da se Dom sportova ispunio zahvaljujući jednom jedinom hitu. Činilo se da Zaz trenutačno ima kapacitet dopadljivog klupskog benda, no oni su taj dojam u vrlo kratkom roku preokrenuli, da ne kažemo pokvarili.