'Nekoliko novinara me je pitalo kako se kao žena osjećam dok sviram gitaru, instrument 'falusnog oblika'. Nekoliko puta sam odgovarala protupitanjem – zašto to ne pitate svirače flaute. No vremenom mi je dojadilo, pa sam se počela izjašnjavati kao feministica.' Ovaj zanimljivi citat iz intervjua Anne Calvi za Guardian otprilike je ilustrativan opis karaktera, ali i glazbenog izričaja ove fantastične 33-godišnje glazbenice – dok je sve pod kontrolom, dominira engleski rezervirano-cinični temperament, no kad iz nje izmamite vraga, poklopit će vas temperamentni talijanski gen.

Takvi valovi raspoloženja smjenjivali su se i u četvrtak navečer, u velikoj dvorani ljubljanskog kina Šiška (moramo još jednom istaknuti: apsolutno najboljeg zatvorenog koncertnog prostora u krugu od 500 km oko Zagreba). Koncert je bio rasprodan, što po standardima 'stare Europe' znači da u dvorani kapaciteta 1300 posjetitelja postoji otprilike 15% prostora za slobodno kretanje publike, uz odvojenu mini-tribinu za osobe s invaliditetom. Kad tome dodate impresivnu rasvjetu, suptilnu dekoraciju pozornice svijećama i akustiku toliko savršenu da se doslovce čuje hod izvođača po pozornici, dobivate ugođaj u kojemu bi svaki izvođač poželio ne samo svirati, nego snimiti koncertni DVD.

A sve djeluje još dojmljivije kad glazba sadrži takve amplitude kao u slučaju Anne Calvi, djevojke s klasičnom glazbenom naobrazbom (primarni instrument joj je violina) i samouke pjevačice grlenog glasa koji crpi sa samog izvora emocija. Sve reference koje su joj lijepili, od titule 'štićenice Briana Ena', preko ženstvenog bezobrazluka PJ Harvey do kompozitorske sofisticiranosti Sergia Leonea, uspjela je preusmjeriti u kreiranje originalnog izričaja – mračnog i komornog baroknog rocka s gomilom aranžerskih ukrasa i stilskih nijansi na potezu od mediteranske epike do noise katarze.

Kako bi njezina vještina bila primijećena i izvan glazbenih krugova, Anna se ne libi poigravati scenskim outfitima, kostimografijom i šminkom, pa je cijeli 'paket' primijetio i Karl Lagerfeld, koji ju je izveo i na modnu pistu. No sva raskoš njezinog talenta, kako smo i u četvrtak posvjedočili, ne bi eksplodirala da je na sceni ne prati troje vrhunskih multiinstrumentalista. Među njima prednjači nevjerojatna Mally Harpaz, koja s lakoćom vrhunskog chefa kruži između harmonija, klavijatura, vibrafona, basa, gitare, theremina i tko zna čega još sve ne. S takvim zaleđem Anni je puno lakše paradirati u tamnoj odori s jarkocrvenim ružem i demonstrirati uistinu vrhunsku gitarsko-vokalnu virtuoznost.

U sat i četrdeset impresivnog, mada po nama ipak desetak minuta predugog nastupa (kao da ga na silu pokušava produžiti ne pretjerano dojmljivim obradama pjesama poput 'Wolf Like Me' benda TV on the Radio ili Springsteenove 'Fire'), Anna i bend su odsvirali gotovo cijeli repertoar s oba albuma. Najdulje ćemo pamtiti potresnu i dramatičnu izvedbu 'Sing to Me', prekrasan prelazak iz usamljene gitarističke 'Rider to the Sea' u 'First We Kiss', virtuozno zatvaranje s mističnom 'Love Won't Be Leaving', i konačno zakucavanje na bis s 'Blackout'. A ostat će nam urezan i prizor roditelja koji je po završetku koncerta provukao svoju kćerkicu predškolskog uzrasta kroz masu, posjeo ju na sjedalicu i biciklom otkotrljao u kišnu ljubljansku noć. Takvi detalji, i općenito ovakvi koncerti aktualnih, a skromnih i nepretencioznih zvijezda s jakim umjetničkim kredom nam fale u Zagrebu.