Josh Homme je čovjek koji je svoju duboku intimu pretočio u neke od najboljih rock pjesama današnjice. Istodobno, u pitanju je lik koji ne bježi od činjenice da posjeduje solidnu privatnu kolekciju oružja i brdo tetovaža, neumjereno uživa u opojnim supstancama te teško kontrolira gadnu naviku da se tu i tamo fizički ili verbalno otrese na kolege. Ukratko, on je rokerska verzija Conradovog Nostroma, jedan od nas – momak odrastao u američkoj zabiti, koji nije slušao tatu kad mu je rekao da treba biti građevinski poduzetnik, već je radije odabrao tumaranje po pustinjama i prangijanje na pogon prijenosnih generatora, pomoću kojega je s kultnim bendom Kyuss (što smo ga također u aktualnoj inkarnaciji vidjeli u Zagrebu) utro svoj put ka vrhu rock kraljevstva.

Upravo taj iskorak i dan danas mu zamjeraju autohtoni fanovi, a njegovu eskapadu u Queens of the Stone Age i tužakanje sa starim bendom oko prava na ime smatraju izdajom ideala stoner rocka, pojma od kojeg se Homme i banda njegovih priručnih glazbenika godinama pokušavaju ograditi. Jer Queensi su zapravo one-man-band, projekt u koji je svatko dobrodošao dokle god ne naruši Hommeovu egocentričnu, ali pitku koncepciju sastavljenu od jednostavnih rifova, funkcionalnih aranžmana i brutalno direktnih tekstova, koji svakim albumom sve više djeluju kao da ih je skladala žena umjesto ženama omiljenog rock gingera.

Posljednji album '...Like Clockwork' najilustrativniji je dokaz ove teze, ugošćujući kabaret blesavih umjetnika na potezu od Marilyna Mansona do Eltona Johna, a istodobno isijavajući spojem drama queen estetike i macho bezobrazluka. U tom smislu intimni zagrebački nastup, smješten između nešto više best-of orijentiranog koncerta u Ljubljani i večerašnjeg nastupa u Novom Sadu kao uvertire u Exit, predstavlja uspio i na turneji rijetko viđen eksperiment s novim materijalom koji je ipak napojio i raju željnu hitova.

Ispaljeni vremenskim odbrojavanjem od 60 sekundi na maštovitim i jednostavnim rasvjetnim panelima, Queensi su u dva sata dugom nastupu iznenadili publiku ne samo s nekoliko rijetko sviranih bisera s novog albuma ('Kalopsia', 'I Sat By The Ocean', 'Fairweather Friends'), već su iz arhive iskopali i iznenađenja poput 'Monsters in the Parasol'. Pritom su djelovali daleko kompaktnije nego prije sedam godina, kad smo ih gledali na Radar festivalu s druge strane zagrebačkog naselja Siget. Uzrok tog novopronađenog identiteta benda prije svega je metronomski precizno bubnjanje Jona Theodorea, nekadašnjeg bubnjara The Mars Volte, ali i strahovito pragmatična svirka multiinstrumentalista Deana Fertite i Troya Van Leuvena, koji krpaju svaku rupu izazvanu Hommeovom scenskom ležernošću.

To, dakako, ne znači da mastermind benda nije demonstrirao očekivano vrhunsku gitarsku pirotehniku, pojačanu pametno signaliziranom rasvjetom, ali i čestim vokalnim falširanjem. No sve tehničke zamjerke raspršio je sloj prašine koju je nanio veličanstven kraj s psihodelično razvučenom verzijom 'Better Living Through Chemistry', žestoka oproštajna 'Go With The Flow' te bis s upaljačima podgrijanom 'The Vampyre of Time and Memory', rabijatnom 'Feel Good Hitof the Summer' i 'Song for the Dead' - koja je stroboskopskim naglascima raskakala i do tada najpasivnije. U tom oblaku prašine nestalo je i razmišljanje o tome je li Josh Homme ideal rock zvijezde ili razmažena drama queen. Kad ovako praši, ništa mu više nije važno, a sad je napokon našao i dobar bend.