Famozna ciklona zvana Gracija nije bila nimalo graciozna prema Jarunskom jezeru pa su tisuće ljudi u kampu INmusic Festivala provele dan sklanjajući se pod šatorima od cjelodnevnog potopa. Stoga je tek nekoliko stotina njih potkraj dana izmigoljilo iz svojih skrovišta pogledati nostalgičarsku odu jugoslavenskoj mladosti Vlade Divljana praćenog Ljetnim kinom te stroboskopsku sludge odiseju slovenskih bukača The Canyon Observer na Hidden Stageu. Nešto više ih se sakupilo na World Stageu tijekom nastupa kolumbijskih elektro hip hop nada Bomba Estereo koji su spojem karipskih ritmova i masivne elektronike zagrijali pomalo smrznutu publiku.

Na glavnoj pozornici u međuvremenu su zasvirali MGMT, Amerikanci koji već godinama pokušavaju pobjeći od nesretnog vremenskog preklapanja njihova debi albuma 'Oracular Spectacular' s začecima masovne eksploatacije hipsterskog pokreta. Ako je suditi po jarunskom elegantnom, psihodeličnom nastupu starinskog kova, praćenom prigodnim hipnotičkim projekcijama, u tome su i uspjeli.

MGMT, naime, podjednako nježno i sanjivo pristupaju materijalu sa svog istoimenog aktualnog albuma kao i najvećim hitovima poput uvodne 'The Youth', 'Time to Pretend' ili 'Electric Feel'. Malo konkretniji iskorak ka plesnoj atmosferi dogodio se tijekom izvedbe ponajvećeg hita 'Kids', kad se bendu pridružio i neidentificirani gost s vaterpolskom kapom hrvatske reprezentacije, a elektronička podloga preuzela dominaciju nad ležernom svirkom. Na takav završetak prilično se logično nadovezao DJ set njemačkog dvojca Digitalism na pozornici World Music, koji je festival obogatio optimalnom količinom plesne energije s dobre strane elektroničkog spektra.

Više nije važno zvati se Kim

Ponovno okupljanje Pixiesa i njihov povratnički koncert na ljubljanskim Križankama 2004. predstavljao je zakašnjeli maturalac za sve nas iz sedamdeset i neke, koji smo bili premali da slušamo priče starijih bratića o trijumfu u Kulušiću s kraja osamdesetih. Ponovljeni doživljaj na zagrebačkoj Šalati dvije godine kasnije već je davao naznake škripanja unutar jednog od najutjecajnijih rock bendova današnjice. Konačni raskol dogodio se 2012. kad su Pixiesi poželjeli raditi na novom materijalu. Kim Deal je tada pošteno odlučila da je neke stvari najbolje spremiti u ladicu, i prepustila svoje mjesto Kim Shattuck koju je, prema priči Blacka Francisa, iz benda praktički potjerao bubnjar David Lovering, riječima 'Nađi mi nekoga tko zbilja zna svirati bas'.

Ma koliko to nehumano zvučalo prema Deal, suautorici solidnog dijela repertoara Pixies, ali i svim Kim ovoga svijeta (sreća pa nisu asimilirali Kim Gordon nakon razvoda od Thurstona Moorea), čini se da su Pixies našli više nego dostojnu zamjenu. Paz Lenchantin, armensko-argentinska Amerikanka koju znamo kao suradnicu bendova poput A Perfect Circle i Zwan, unijela je svježu krv u pjesme koje su nepovratno promijenile gitarsku glazbu. Svojom senzualnom pojavom, nenametljivim popunjavanjem vokalnih dionica te elegantnim čizmama gležnjačama čiji pritisak po pedalama je davao dodatni tonalitet zvuku njezina basa, stavila je do znanja da dečkima ipak treba čvrsta ženska ruka (ili noga) koja će držati stvari pod kontrolom. U njezinu društvu i profesorski sigurni David Lovering i standardno nenametljivi Joey Santiago, a osobito izbacivački punašan, ali vriskovima i dalje sklon Black djelovali su preporođeno pa ni inferioran materijal s povratničkog albuma 'Indie Cindy' nije toliko smetao putovanju kroz korijene nezavisnog rocka.

Za razliku od jučerašnjeg nastupa Black Keysa, i zvuk je napokon bio na bendovoj strani pa smo u potpunosti mogli uživati u evergreenima poput 'Debaser', 'Hey', 'Wave of Mutilation', 'Caribou', 'Monkey Gone to Heaven' ili 'Here Comes Your Man'. Zborno pjevanje na 'Where Is My Mind' i rasturanje na 'Vamos', naveli su na zaključak da smo, ma koliko žalili za izostankom Kim Deal, tek trećim uprizorenjem Pixiesa u proteklih 10 godina u potpunosti vratili dug s presnimljenih kazeta svojih starijih bratića.

U spokojnu zagrebačku noć otpratio nas je Rambo Amadeus koji je svojim uobičajeno duhovitim programom na bini Ko to tamo peva (ovoga puta nazvao ga je 'edutainmentom') donio korektan fade-out vjerojatno najposjećenijem izdanju INmusica do sada.