Većina od oko 800 prisutnih na sinoćnjem koncertu Mudhoneya u Pauku došla je iz nostalgičarskih razloga za devedesetima i bez osobitih očekivanja. No u dva sata očevi grungea provozali su nas krivudavom cestom od Buddya Guya preko Velveta i Stoogesa do Black Flaga, prikazavši se u koncertnoj formi u kakvoj vjerojatno nisu bili niti u zlatnim danima
Mudhoney je među bendovima iz Seattlea uvijek bio neopravdano podcijenjen, a njegovo rodonačelničko mjesto u hijerarhiji gitarske glazbe 90-ih redovito ustupano eksponiranoj 'velikoj četvorci' grungea (Nirvana, Pearl Jam, Soundgarden, Alice in Chains). Analogno tome, za razliku od pojedinaca iz navedenih bendova koje je slava pukla u svim aspektima (a neke i otjerala u grob), Mark Arm, pjevač Mudhoneya, i dan danas šljaka u Sub Pop Recordsu kao šef odjela za pakiranje. A kad šefujete odjelom za pakiranje jedne od najvažnijih nezavisnih izdavačkih kuća na svijetu, sviranje u bendu koji cijeli život svjesno tavori unutar sebi zadanih okvira može vam biti samo najveći gušt na svijetu.
Upravo to najviše oduševljava kod Mudhoneya – opuštena, zdrava, korijenska rock 'n' roll svirka, koja s dvadeset godina i bezbroj utakmica u nogama može zvučati samo uvjerljivije, a nikako kao naplaćivanje bolje prošlosti ili cipelarenje mrtvog konja. Mark Arm pritom kretnjama i karizmom uistinu podsjeća na Iggya Popa iz mladih dana, dok mu glas zadržava podjednaku snagu od početka do kraja koncerta (treba izdržati toliko vrištanje). Steve Turner nemilosrdno pere fuzzom ojačanu gitaru, dok ritam sekcija štekće na 'jedan-dva-tri-četiri', bazično i bez filozofiranja. Je li netko spomenuo Stooges?
Koncert su otvorili s nekoliko opakih komada s posljednjeg albuma 'The Lucky Ones', a ostatak repertoara prošetao je svim albumima iz njihove bogate diskografije, koji je Arm popratio ritam gitarom. A kad bend svoj najveći hit, 'Touch Me I'm Sick', ne ostavi za kraj, nego ga ugnijezdi u sredinu koncerta i odsvira pomalo nespretno, znamo da je riječ o bendu sa stavom koji podjednako drži do svih faza svoje karijere.
Ipak, posebno su rasturili na 'Suck You Dry', 'Let It Slide', 'Sweet Young Thing Ain't Sweet No More' te 'The Money Will Roll Right In' (obradom Fanga kojom su nas počastili na prvom od dva bisa).
Valja napomenuti da je, nakon početnih problema sa stišanim bubnjem, zvuk tijekom većine koncerta bio izvrstan, što dosad nije bio čest slučaj u Pauku. Zato vapimo da se Mudhoney opet vrate, jer ako je većina naših promotora već primorana dovoditi imena koja nismo mogli vidjeti u zenitu slave, neka to onda budu pošteni izvanvremenski bendovi na čije koncerte ćemo iz edukativnih razloga voditi i djecu.
