Koncert je otvorio sam Paco de Lucia skladbom Cueva del Gato, daleko od temperamentne španjolske razigranosti, u kojoj je, dojma smo, tek ugrijavao prste i preispitivao zvuk. Nakon toga uslijedilo je flamenco ludilo. Na sceni su mu se pridružili vokalisti Cristo Heredia i David de Jacoba i plesač Farruco, da bi ubrzo potom Niño Josele na gitari, Antonio Serrano na usnoj harmonici i klavijaturama, Alain Perez na bas gitari i Piranha na perkusijama kompletirali ekipu virtuoza.

Pjesme koje su uslijedile su, svaka za sebe, glazbene priče pune unutarnje dramatike koja dočarava ljubav na španjolski način – napetost stvarana stalnom promjenom ritma, strast i zavođenje, ali i gotovo opipljiva tuga, nostalgija i bol, svejedno govori li pjesma o ljubavnoj zaluđenosti ili o tuzi u osami.

Uvodni dio u pravilu je bio lirski obojen, stvarao je ljubavnu atmosferu, da bi uslijedio ritmički, dramatski i akustički rast do nekoliko kulminativnih točaka. Ta izmjena ritma unutar pjesama odlično se pretočila na koncert u cjelini, koji je sad jurio, sad bučio, diskretno šumio, tekao, hučao.

Virtuozi vođeni čvrstom rukom učitelja Paca

Na pozornici Paco je djelovao poput učitelja koji stoji korak iza svojih učenika, cijelo vrijeme čvrsto kontrolirajući igru. Nenametljiv, a opet sveprisutan, i dalje zaigran i u potrazi za još ponekom neotkrivenom tajnom gitare, preispitujući njene mogućnosti gotovo do točaka nemogućnosti, da tako kažemo.

Improvizirajući i poigravajući se gitarističkim rifovima, paralelno je vukao više melodija i unosio dramatiku naglim prijelazima. Jednako tako na vrijeme se povlačio pred vrhunskom usnom harmonikom Antonija Serrana s kojom je imao nekoliko odličnih melodijskih dijaloga i koja je u flamenco priču unosila sjetne tonove, ili gitarom Niña Joselea koju vlastitom virtuoznošću nije potiskivao, već uzdizao.

Alain Perez na bas gitari u svojim je solo dionicama, a svaki glazbenik imao je, kao na pravom sessionu, prostor za vlastitu solo improvizaciju, najviše odmicao od flamenco zvuka prema jazz prizvucima, dok je Piranha bio odličan na perkusijama.

Svi glazbenici su svoje improvizacije odlično umetali u tkivo melodije, stvarajući cjelinu jasnih glazbenih osobnosti.

Odlični pjevači pjesmom su se suprotstavljali jedan drugom. Cristo Heredia bio je izuzetno ekspresivan u pjevačkoj emociji vidljivoj u strasnim pokretima ruku koje je pretakao u pjesmu, dok je emocija Davida de Jacobe izvirala iz njegove nutrine, znatno tamnije i intimnije boje glasa.

Farrucovo plesno zavođenje

Najekspresivniji u cjelokupnom društvu bio je virtuozni plesač Farruco, koji je svojim plesom oduševio publiku. Osnovni motiv flamenco plesa je zavesti, a Farruco je to činio cijelim svojim bićem. Naglašene (i u potpunosti opravdane) scenske samodopadnosti i strasti koja plesu daje poseban ton, nevjerojatno brzim pokretima nogu stvarao je ritam koji je tijelom dodatno vizualno bogatio.

Ples bez kontinuiteta jasno se kretao od jedne do druge točke osvajanja, dok su pauze između bile tek mjesta (nestrpljivog) očekivanja nove plesne minijature.

Zaključno, umjetnici glazbe i plesa na čelu s velikim Pacom de Lucijom u potpunosti su uspjeli dočaratisilinu emocije i strasti temperamentnog flamenca i oduševiti sve posjetitelje. Nakon dva sata svirke i improvizacijski razigrane 'Entre dos aguas' na bis, ostavili su Zagreb obogaćen za vrhunski glazbeni događaj.