Da nije bilo Kelley Lynchteško da bi Zagreb ikada vidio Leonarda Cohena. I koliko god spominjanje imena njegove bivše ljubavnice i menadžerice kod Cohena izazivalo mučninu, svima onima koji su ga sinoć imali prilike vidjeti u zagrebačkoj Areni mogu joj samo reći - hvala. Da mu ona prije koju godinu nije maznula pet milijuna dolara namijenjenih za život pod stare dane, vremešnog Kanađanina (75) koji se već bio umirovio teško da bismo ikad imali priliku vidjeti.

I dok neki bendovi i pjevači na turneje ne kreću motovirani isključivo financijskim razlozima, već se stječe dojam da bi, poput Rolling Stonesa, svirali tek za putne troškove, toplo jelo i bocu Jack Danielsa, upravo oni natjerali su Cohena da nakon petnaest godina krene na maratonsku turneju u kojoj je zagrebački koncert bio 193. po redu. S nekoliko prekida izazvanih želučanim problemima i ozljedom leđa, najpoznatiji montrealski bariton na turneji je zapravo od svibnja 2008. godine.

U Zagreb, koji mu je prva postaja nakon sedmomjesečnog prisilnog odmora, stigao je pet dana ranije da se što kvalitetnije pripremi za nastavak serije koncerata, koja bi se trebala okončati potkraj godine.

Unatoč godinama, Cohen na pozornici ne ostavlja dojam starca kojem su dani odbrojani, već je na momente vrlo živahan, koliko je to u njegovoj dobi moguće, a britki smisao za humor uz neodoljivi šarm, kojem nisu mogle odoljeti mnoge, čini njegove koncerte posebnijima od drugih.

Usto, od Cohena, čini mi se, dulje svira jedino Balašević. Tri sata svirke, u kojima je presjek karijere duge četrdeset godina, sa sjajno uigranim bandom uistinu vrijede svake kune uložene u ulaznicu.

Odjeven u odijelo sa šeširom na glavi, baš kao i ostatak banda, vremešni Kanađanin podsjećao je na kakva mafijaškog kuma iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, a kada je otvorio koncert s Dance Me to the End of Love, koja je imala prizvuk talijanskog juga, na pozornici je samo nedostajala mlada pa da možemo reći da smo prisustvovali vjenčanju kćeri mafijaškog bossa

S godinama je njegov bariton postao dubok i težak ili, kako su to neke obožavateljice primijetile po forumima – muževniji, a stih iz Tower of Song – 'I was born with the gift of a golden voice', istinitiji je no ikad.

Zbog toga možda trpe neke starije pjesme poput Suzanne, kad Cohen na pozornici ostane sam s gitarom u ruci, ali iako je koncert ponudio 'best of', ipak je većina materijala bila nakon vremena kad je otkrio sintisajzer u osamdesetima.

Iako je pozornica bila primjerenija kakvu većem klubu nego Areni, i s diskretnom rasvjetom nalik onoj kakvu smo imali prilike vidjeti na koncertu Diane Krall, sve je, uključujući i kristalo čist zvuk  zapravo savršeno funkcioniralo, pa su i oni iz najudaljenijih redova mogli nesmetano uživati u opusu kanadskog velemajstora.

Iz prvog dijela koncerta definitivno treba izdvojiti prearanžiranu Bird on a Wire, InMy Secret Life, Everybody Knows i Who By Fire. Nakon petnaestominutne stanke, Cohen se vratio na pozornicu uz duhovitu primjedbu 'Hvala što niste otišli kući u pauzi'.

Odsviravši Tower of Song i solo na klavijaturama, Cohen je prešao na Suzanne i Sisters of Mercy, da bi potom mikrofon prepustio Sharon Robinson, koja je izvela Boogie Street. Vrhunac večeri bila je izvedba I'm Your Man, koja je podigla dvoranu na noge, da bi za regularni kraj koncerta bila ostavljena Take These Waltz.

Na dva bisa imali smo zborno pjevanje uz So Long, Marianne i Closing Time. I taman kad se pomislilo da će se svjetla upaliti, Cohen se vratio s prigodnom I Tried To Leave You, kojom je zaključio jednu briljantnu večer u zagrebačkoj Areni.

Hallelujah - bio je to koncert o kojem će se dugo pričati.