Svaki put kada pokušam od početka do kraja pogledati emisiju 'Hrvatska traži zvijezdu' petkom navečer na RTL-u, to nekako loše završi. Ili zaspem od dosade ili mi se zavrti u glavi od kolutanja očima zbog maloumnih razgovora žirija i natjecatelja ili me iznervira činjenica da povrh svih reklama polijepljenih po studiju, prekida da bi se emitirale i para koje se tuku na glasačkim telefonskim pozivima – još i voditelji beskrajno palamude o proizvodima svojih sponzora kad god im se pruži prilika. O urlajućoj publici u onom hangaru koji nazivaju studijem da i ne govorim. Zbog nje mi cijela atmosfera gadno baca na 'Turbo Limach Show' i samo čekam kada će odnekud istrčati Siniša Cmrk te nekoga zdušno tresnuti u glavu. Što bi u slučaju HTZ-a, budimo iskreni, cijelu priču učinilo mnogo zanimljivijom.

No moram priznati da sam se sinoć u jednom trenutku prenula iz nemira koji mi obično taj dječji pjevački šou neizbježno izaziva. Taman sam šetuckala između televizora i računala, nastojeći izbjeći osobno svjedočenje kretenskim pitanjima iz žirija o tome tko kuha u kući, s kim se najbolje slažeš i ti si prava rokerica, a?, zbog kojih mi je uvijek užasno neugodno – kada sam odjednom skužila da netko pjeva tako da to više ne mogu ignorirati. Neću vam lagati, stala sam pred televizor, pojačala ton i nekoliko minuta stajala razjapljene gubice kao da sam upravo ugledala Boga u birtiji.

Svi vjerojatno znate o kome govorim: o momku po imenu Mark Marku, koji je sinoć otpjevao makedonsku narodnu pjesmu 'Zajdi, zajdi', i to tako da bi se valjda i ratni zločinci rasplakali, a glasom nije samo podigao mrtve iz groba, nego i nekoliko stotina kredita iz banke. Nisam neki stručnjak za glazbu, u pjevanje se kužim samo na tulumima oko dva ujutro, kada netko krene tamburat 'A šta da radim' na gitari, Tošu Proeskog, koji je zadnji obradio tu pjesmu, nisam nikada osobito lajkala, a ni melos kojim odiše pjesma nije mi naročito blizak jer me previše podsjeća na etno spike s babama iz Trija Bulgarke, koje, jest, krasno pjevaju, ali mi to nije đir, jednako kao što mi nisu đir ni Ladarice. No već nakon prvih taktova koje je otpjevao Mark Marku bilo je jasno da sve te ograde padaju i da je riječ o talentu koji je ne samo u kontekstu HTZ-a, nego i inače – sasvim izvanserijski.

Šteta je jedino što je rijetkim klincima poput njega jedina prilika da takav dar pokažu upravo šou poput HTZ-a: jeftina, otrcana i potrošačka varijanta 'Prvog

pljeska', u kojoj se, kao što rekoh gore, gotovo pa više pažnje posvećuje sponzorima, bučnim navijačima, žiriju i udovoljavanju djevojčicama koje glasaju mobitelom nego stvarnom pjevačkom talentu. I šteta je što je najbolje što mu se nakon nastupa u takvoj emisiji može dogoditi – to da ga primijeti kakav producentsko-skladateljski tim i pretvori ga u sterilan te uglačan konfekcijski proizvod koji će se slušati maksimalno dvije sezone. I šteta je što se zasad, koliko vidim, svi živi najviše fokusiraju na njegovo prijateljevanje s još jednom kandidatkinjom na natjecanju i hoće li se to prijateljevanje pretvoriti u džiki-miki, a to za priču jednoga talent showa doista ne bi smjelo biti ni najmanje važno.

No ipak, zbog sinoćnjega nastupa nadam se da će mladi Mark možda ipak imati više sreće nego dosadašnji pobjednici i najveći talenti HTZ-a, koji danas u najboljem slučaju nastupaju na gažama pri otvaranju šoping centara i snimaju albume koje nitko ne sluša. Jer kada netko otpjeva nešto zbog čega si u stanju zaboraviti sve ono gore pobrojano, onda zaslužuje da ga se zapamti i dugo nakon što sve medijske gluposti poput te emisije i priče oko nje jednog dana (nadajmo se) padnu u zaborav.