Televizija na kakvoj je odrasla moja generacija već odavno ne postoji, no jučer, sa smrću Helge Vlahović, ta je nekadašnja, mnogo bolja i mnogo relevantnija televizija, izgubila jednu od svojih zadnjih junakinja. I ne, neću vam, kao mnogi drugi medijski

komentatori, reći da nas je napustila zadnja hrvatska televizijska dama. Vrhunsku voditeljicu i novinarku koja je besprijekorno govorila strane jezike, obilježila čitavu epohu televizijskoga programa te svoju javnu pojavu nosila s rijetko ostvarivim dostojanstvom i stavom - bilo bi uvredljivo svesti samo na bontonsko-društvene okvire nekakvog efemernog damskog ponašanja i držanja. Napustila nas je jedna od zadnjih hrvatskih medijskih velikanki. To je jedini barem približno dostojan izraz za ono što je Helga Vlahović značila za televiziju u Hrvata.

'Ne žalim za slavom', rekla je u jednome intervjuu iz 2006. godine: 'Žalim samo što u tom trenutku nisam bila svjesna što se događa, što nisam više uživala u tome. Žalim što tada nisam bila svjesnija toga koliko sam značila, koliko su ljudi držali do mene.' A u 42 godine aktivnoga rada na Hrvatskoj televiziji Helga Vlahović od nadarene se studentice jezika i povijesti umjetnosti pretvorila u ikonu jedne zlatne epohe, i to ne samo televizijske. O onome što je ljudima značila najbolje govori rečenica jedne moje vršnjakinje: 'Dok smo bile cure, imale smo razne uzore. Pjevačice, glumice, rokerice. No jedino je Helga Vlahović bila onaj uzor na koji su i naše mame bile ponosne.' Istina. Bila je više od televizijske ličnosti. Bila je simbol svega najboljeg što žena s ovih prostora može postići, i značenje toga simbola razumjele su sve generacije.

Od ugodnoga, radijski uvježbanog glasa, preko savršene dikcije na tri jezika, plesačkih i pjevačkih vještina prikazanih u legendarnim Martijevim 'Svjetlima pozornice', pa sve do profesionalnih angažmana u seminalnim projektima poput 'Jugoslavijo, dobar dan' i 'Govorimo o zdravlju' – Helga je bila blistavi primjerak svestrane televizijske profesionalke koja je znala, htjela i mogla raditi sve. Danas se takvo što više ne očekuje pa se takve osobe rijetko i pojavljuju na malim ekranima, no čak i u zlatno doba Televizije Zagreb nisu svi uspijevali ostvariti standard ukrašen Helginim imenom. Njezina je pojava bila toliko jaka da je u zadnjih pedesetak godina teško zamisliti ijedan važniji televizijski trenutak bez nje. Bila je ovdje kada nam je bilo najzabavnije – u Lisinskom na Eurosongu, ali i kada nam je bilo najteže – u programu 'Za slobodu' tijekom domovinskog rata. I uvijek smo joj vjerovali. U vrijeme kada su televizijske voditeljice i voditelji uglavnom omražene osobe o kojima se priča jedino kada se po tabloidima razvlače njihovi privatni životi, teško je zamisliti da je prije samo desetak godina postojala televizijska ličnost koju su svi voljeli i čija se pojava na ekranu doživljavala kao produžetak obiteljskoga stola. No Helga Vlahović bila je upravo to. S radošću smo je primali u svoje domove, duboko je poštivali i divili joj se, ali je za nas uvijek bila samo topla, prisna i jedina – Helga.

I Helga nas je jučer napustila. Ostavila nas je da se sami snalazimo u tom novom, posve drugačijem televizijskom svijetu, gdje se od voditelja i novinara više ne traži ni da isprave govorne mane, a kamoli da govore tri jezika i pravilno izgovaraju strana prezimena. Ostavila nas je da sami stvaramo nove ikone, nove uzore na koje će nam i mame biti ponosne i da pronađemo novoga gosta za obiteljskim stolom. Ostavila nas je da pronađemo novoga plesnoga partnera za bečki valcer na sljedećem novogodišnjem koncertu.

Pa, onda… Auf Wiedersehen, Frau Helga. Tko zna, možda se vidimo na nekom sasvim drugom kanalu. Bez obzira na to vjerujemo li u velika nebeska svjetla pozornice, vaš se život, draga Helga, u ovome dijelu svijeta nastavlja. Ostavili ste nam ga snimljenog, arhiviranog i pohranjenog - digitalno i analogno, u svakom neuronskom završetku vaših suvremenika. Nadajmo se da ćemo nešto znati i naučiti iz tih uspomena.