Gotovo da nema mudraca u hrvatskim medijima koji se nije izjasnio glede fenomena turskih sapunica u nas. Jedni kažu da su Hrvati genetski predodređeni za turske serije jer se kroz njih suočavamo sa svojim balkanskim likom u ogledalu, drugi nam tumače da ove serije zapravo mijenjaju imidž Turske u svijetu, dok treći u panici zazivaju novu bitku kod Sigeta. Ipak, svi se slažu da su nam Turci u svom konfliktu balkanske širokogrudnosti i konzervativne tradicije bliži od meksičkog katoličkog kiča (jesu li zbilja?) ili nakinđurenog Bollywooda.

Od svih analitičara, najviše sam povjerovao vlastitoj majci, pripadnici ciljane skupine sapunica (domaćica u zlatnim godinama), koja je, na pitanje zašto joj je '1.001 noć' bolja od ostalih, ustvrdila – zato što je realna. 'Realno' u slučaju ove serije znači da oslikava svakodnevnicu modernih tranzicijskih yuppieja, vlasnika marketinških agencija, arhitekata, ali i njihovih sluškinja i sirotinje iz istanbulskih slumova. K tome, montažerska tehnika '1.001 noći' – kratki rezovi i kadrovi duljine do 30 sekundi sa skokovima među nekoliko paralelnih niti radnje – gledatelja jednostavno mora prikovati uz TV, dajući mu tek toliko slobode da trkne do toaleta tijekom bjesomučno dugih reklamnih blokova.

No, sve je ovo (zasad samo na turskom tržištu) palo u vodu kad je krenulo emitiranje 'Ezela', dramskog krimića nadahnutog vječnim motivima izdaje, ljubavi i osvete, koji termin 'turske sapunice' podiže na potpuno novu razinu. 'Ezel' je ekspresno zavladao turskim televizijama, a uspjeh serije neki pripisuju predlošku – romanu 'Grof Monte Cristo' Alexandrea Dumasa.

Monte Cristo se u modernoj turskoj verziji prvo zove Omer, mlađahni pripravnik u automehaničarskoj radnji kojemu prijatelji (i, dakako, djevojka) smještaju pljačku kasina, zbog koje završava u dugogodišnjem zatvoru. Turski zatvori pravi su pakao, pa Omera u zatvoru premlate do te mjere da mu promijene fizički opis, no nauče ga i mnogočemu, poput poduzetništva, borilačkih ili kockarskih vještina. Po svemu nov čovjek, promijenjenog identiteta (sad se zove Ezel), naš junak kreće u osvetnički pohod prema svima koji su se obogatili tijekom njegovog tamnovanja.

Ovaj sažetak fabule ne samo da nije 'realan' u šeherezadinskom smislu riječi, već je i karikaturno, gotovo alanfordovski, realiziran u seriji. Tijekom dvije jednosatne uvodne epizode (ukupno ih je 136) vidjeli smo scene poput zatvorskog premlaćivanja vrećom prepunom naranči (tobože ne ostavljaju unutrašnje ozljede) ili umjetnog seksa s kadrom ograničenim na njihanje glava i poneku dlačicu maljavog grudnog koša glavnog junaka.

Ostalo je patetična kvazi krimi ljubavna drama s make-upom i fotografijom preko razine fotošopiranosti te dosadnim višeminutnim scenama u kojima pretjerano dramatična glazba pumpa tenziju do iritacije. Scenarij je posebna priča – dijalozi kao da dolaze iz tekstualnog repertoara Marine Tucaković ili Alke Vuice, a narativna nit potpuno nekontrolirano skakuće između 'prije' i 'sada'.

Reći ćete, sve smo ovo znali i ne razlikuje se pretjerano od '1.001 noći'. Točno, no bajkoviti hiperrealizam 'Ezela', sudeći po prvoj epizodi, djeluje postmoderno preko svake mjere, čak i za istreniranu hrvatsku sapuničarsku publiku, i zato mu ne dajemo velike šanse u utrci za gledanost s već udomaćenom Šeherezadom. A i zbilja – jeste li u stanju gotovo tri sata u komadu gledati turske serije?