Jeste li ikada doživjeli da u jeku gužvetine u kojoj se gnječe tisuće ljudi, osiguranje pleše, pjeva i izvodi stand-up komediju, dok volonteri trčkaraju oko vas ljubazno vam želeći sretan put doma? Kod nas je, dakako, takvo što nemoguće. No u ludom olimpijskom Londonu, u večeri koju BBC, dok ovo pišem, proglašava 'najvećom u povijesti britanskog sporta', to je potpuno normalno. Da bi paradoks bio veći, gužvu je stvorila enormna navala više od 100 tisuća posjetitelja na Javelin, ponos Londona, superbrzi vlak organiziran posebno za Igre koji prevozi putnike od Olimpijskog parka do središta grada brzinom od 200 km/h.

Ovo je možda i ponajbolja slika karnevalski pomjerenog Londona na dan mog dolaska, grada koji pršti kontroliranim kaosom koji vas ni jednog trenutka ne čini nervoznim, jer znate da ćete stići tamo gdje ste naumili. U gradu u koji su povodom Olimpijskih igara pohrlili deseci tisuća sportaša, turista, novinara i ostalih došljaka, primjerice, jedna traka na brzim cestama proglašena je – olimpijskom. Ako nemate dozvolu za kretanje tom trakom, stotine kamera koje opslužuju ceste odmah će vas snimiti, u rekordnom roku okružit će vas policijska vozila i natjerati da platite kaznu od 130 funti (oko 1230 kn), a ako odbijete, pozvati pauk da vam podigne automobil i naplatiti uvećanu kaznu skupa s troškovima pauka! Vozač koji nas je iz zračne luke Heathrow prevozio do Hrvatske kuće, smještene u središtu grada, nedaleko od Hyde Parka, priča nam kako je nekoliko puta svjedočio takvim 'otmicama' i da su se ljudi naučili redu. Više se nitko ne usuđuje voziti u centar bez dozvole, kaže, pa ni čuveni 'black cabovi' koji se inače baš i ne pridržavaju pravila.

I dok promet – istina, uz ispade poput ovog sinoćnjeg – funkcionira vrlo pedantno, promjenjivo vrijeme, kako smo mogli vidjeti na primjeru naših srebrnih veslača, baš i nije saveznik sportaša. Nadlijećući London promijenili smo barem tri godišnja doba. Sunce, kiša, munje i oblaci smjenjivali su se u intervalima od po nekoliko sekundi, pripremajući nas za ono što ovdje zovu 'English summer', no istodobno stvarajući dojam kao da let u loopu iznad ogromnog olimpijskog grada neće završiti - nikad. Ili barem dok se ne prospe snijeg.

Da se razumijemo – nije da kukamo što se vi u domovini pored vaših kompjutora pržite na +37, dok mi ovdje uživamo u dvostruko manjoj temperaturi i šećemo u jaknama. Naprosto, svaki engleski razgovor počinje pričom o vremenu, pa smo se i mi prilagodili.

Engleski humor i danska uvrijeđenost

Ekipa na desku za potvrdu akreditacija u zračnoj luci Heathrow odabrala je ipak jednu drugu vrstu engleske dobrodošlice – onu humorističnu. Kao i svi Hrvati ovdje, radi lakšeg prepoznavanja na aerodromu došao sam odjeven u komplet kineskog modnog brenda 361°, službenu opremu delegacije HOO-a u Londonu. To ih je potaknulo na splet šala o Kinezima i globalnoj ekonomskoj krizi te usporedbe s Litvancima koji imaju istu opremu, da bi nam na koncu ponudili čokoladicu dobrodošlice koja definitivno, kažu, nije iz Kine.

U Olympic Park smo se uputili u rano popodne, spremni na još rigoroznije i brojnije kontrole do prvog cilja – dvorane Copperbox, u kojoj su naši rukometaši igrali protiv Danske. Tek jedna rendgenska kontrola i tri-četiri kontrole akreditacije, ali i pola sata hoda od vlaka do dvorane ostavili su dojam da put traje čitavu vječnost. Srećom, raspoloženje su nam popravili rukometaši koji su, unatoč tome što su za njihove protivnike navijali i domaćini, uništili neprepoznatljivo blijede Dance do tog stupnja da se Mikael Hansen, najbolji danski rukometaš, samo obrecnuo na hrvatske novinare u mixed zoni rečenicom: 'Sljedeći put bit će pet razlike za nas.' Mirko Alilović mu je poslije staloženo odgovorio: 'Da, bit će pet razlike za nas.'

Veličina Olimpijskog parka i gomila događaja naguranih u današnji dan natjerali su nas na neke žrtve, poput propuštanja posljednjeg dana plivanja. Atletika je, ipak, danas imala prednost – trka najbržih žena svijeta na 100 m, nadmetanje najboljih dugoprugaša na 10 km i vjera da Sandra Perković može napraviti veliku stvar poslali su nas na Olimpijski stadion.

Sandra je najavila da osjeća da može baciti 70 m i to je umalo i ostvarila, srušivši nacionalni rekord i izmamivši neuobičajeno jaku podršku publike za disciplinu koju publika na atletskim mitinzima uglavnom prati 'jednim okom', fokusirana pretežno na zbivanja na stazi. Sreća je da je zlatni hitac uputila u trećoj seriji, budući da je od četvrte vjetar dosta mijenjao pravac, a uoči šeste serije Sandra je digla cijeli stadion na noge uobičajeno temperamentnim pozivanjem na pljeskanje. Konačno ih je 'kupila' zajedničkim počasnim krugom s brončanom Kineskinjom Li Yanfeng i srebrnom Ruskinjom Darijom Piščalnikovom, kojoj je popravila raspoloženje nakon što je srebro dočekala u suzama.

No jučer je Olimpijski stadion bio britansko 'ptičje gnijezdo'. Svako pojavljivanje zlatnog trojca – sedmobojašice Jessice Ennis, skakača u dalj Grega Rutheforda te na koncu dugoprugaša Mohammeda Faraha - izazivalo je vrisku koja je podsjećala na one legendarne snimke Beatlesa iz šezdesetih. Ipak, zanimljivo je spomenuti da je njihove pobjede pratio nešto moderniji soundtrack. Od The Cure, preko obavezne 'Unfinished Sympathy' Massive Attacka u zadnjem krugu, do mladih snaga tipa The XX, te neizbježnu Bowiejevu 'Heroes' na zajedničkom počasnom krugu. Glazba s razglasa na atletici je svojevrsni produžetak otvorenja Igara, priče o modernoj verziji britanskog nacionalnog ponosa, od koje, u kombinaciji s vrhunskom atletikom, samo trnci prolaze. A spomenemo li da su jučer britanske biciklistice osvojile još jedno zlato oborivši svjetski rekord, možete samo zamisliti kakvo veselje je vladalo u već spomenutom Javelinu.

Po izlasku iz istog i prelasku u metro, London pokazuje i svoje drugo lice, ono koje viđamo u rijetkim hrabrim tinejdžerskim serijama, gdje srednjoškolci uništavaju jetre u metroima tonama votke i energetskih pića, a djevojčice hodaju gradom u platformama visine pivske boce, saplićući se i padajući po ulicama. No ne sumnjamo da će se sva ta djeca otrijezniti i već sutra posjesti uz mame, tate i televizor pogledati kako Andy Murray nakon 100 godina donosi Britaniji olimpijsku medalju u tenisu. Samo – kojeg sjaja?