Ono što se događalo u smiraj subote tijekom i nakon utakmice Dinama i Hajduka zapravo jako dobro opisuje stanje hrvatskog nogometa; poluprazan stadion, igra koja uspavljuje, huligani koji ruše sve pred sobom i na kraju ljutnja na novinare jer se novom/starom prvaku zviždalo s tribina. Pardon, i 'silenzio stampa' Hajdukovaca iz tko zna kojeg razloga. Najžalosnije je što ni političari koji bi trebali snaći snage i smiriti huligane ne znaju što činiti, ni treneri niti (do)predsjednici znaju kako stvoriti barem gledljivu igru, a najžalosnije je da neki od spomenutih prstom upiru u medije kao krivce za sve.

Sakmokritika je u pravilu dobra stvar, toga bi trebali biti svjesni ponajprije treneri naših dvaju najvećih klubova. Kruno Jurčić je ne jednom održao bukvicu okupljenim novinarima, veličajući stvari koje je u svom mandatu učinio s Dinamom. Nije se ni trenutka osvrnuo na igru koja je daleko ispod razine hrvatskog prvaka, nije ni pomislio da je to i njegov problem. Špaco Poklepović je samozadovoljno ustvrdio da su treneri zadovoljni, jer dinamo je osvojio željeni bod, a Hajduk je neporažen dočekao uzvrat finala Kupa na Šubićevcu. Pitanje je samo za koga se nogomet igra? Za navijače i one koji kupuju karte ili za samozadovoljstvo trenera i uprava?

Zdravko Mamić se nikad nije ustručavao kazati što misli, i to je dobro. Istina, nije prečesto dobio pohvale za to, jer njegov izričaj nerijetko prelazi granice dobrog ukusa, no činjenica je da čovjek kaže ono što misli. Ovog puta, nakon subotnjeg derbija, misli da su novinari krivi za zvižduke s tribina i makljažu koju su s policijom uprizorili BBB-i. Ni on se nije osvrnuo na igru u derbiju koju kroničari opisuju kao najgoru unazad 20-ak godina. Uostalom, iz novinarske lože se i nije zviždalo, a navijače koji prate sve utakmice teško mogu jedna, dva ili tri članka okrenuti protiv kluba koji vole.

Jasno, najgora stvar u cijeloj priči je rat huligana koji su porušili sve što im se našlo na putu. To što još uvijek ne brojimo mrtve ne znači da već sutra nećemo. Ranjeni mladić još uvijek nije 100 posto siguran da se izvukao, njegova životna bitka još traje. Dokle tako? Očito je da kojekakvi prepisani i izmišljeni zakoni protiv nasilja na tribinama i sportskim borilištima ne funkcioniraju. Zašto? To neka se zapitaju političari koji su ih izglasali ili policija koja ih nema snage provesti.

Na kraju, barem je jedna osoba te subotnje vatrene večeri bila iskrena i u pravu. Milan Bandić, gradonačneik Zagreba i počasni predsjednik Dinama, bio je bolno izravan i možda ne bi bilo loše da maksimirski službenici razmisle o njegovim riječima:

'Liga je takva kakva jest. Nemojmo si umišljati da smo nešto više nego što jesmo. To je pogreška. Treba više raditi i bit će bolje. Mi znamo da smo u nogometu u drugom europskom razredu, a u klupskom smo tek na trećem mjestu. Mnogo si puta utvaramo da smo bolji nego što jesmo. Spustimo loptu na zemlju i budimo normalni.'

Eto, to je u najkraćim crtama bio derbi koji je iznjedrio prvaka države. Javnost je zgrožena i nogometom i divljanjem na tribinama, ali klubovi su sretni jer su bez prevelike muke ostvarili svoje ciljeve. A onda kad netko, makar u šali, ustvrdi da je sve namješteno jer nije baš normalno da su svi tako sretni, opet će se dići halabuka. I opet će se pronaći dežurni krivac. Jučer su to bili igrači, danas mediji, a sutra? Tko zna...