U velikom intervjuu za ACB.com Rudež govori o svojim košarkaškim počecima, bratu Ivanu koji mu je bio uzor te odrastanju kroz selidbe od Zrinjevca i Belgije preko Splita i Zagreba. Ukratko, u ogromnom intervjuu koji prenosimo u cijelosti (ako imate 20 minuta svakako pročitajte do kraja) možete upoznati Zagrepčanina Damjana Rudeža na potpuno drugačiji način. Priča o Hrvatu koja obara s nogu...

Intervju za ACB.com: Damjan Rudež: Vojvoda od Kušlanove

Ratnih dana, beton Kušlanove ulice bio mu je najdraže utočište. Od belgijskog neuspjeha do Olimpijskih igara u Pekingu, od slovenskog razočaranja do statusa idola u svojoj Hrvatskoj. Trenutno proživljava najslađe trenutke svoje karijere, u klubu CAI Zaragoza i istoimenom gradu, gdje je pronašao ono što je oduvijek tražio. Ovo je priča o njegovom uzbudljivom životnom putu.

Tamo gdje se grafiti spajaju s nebom, a beton je sačinjen od vapnenca i povijesti. Beton emocija i legendi. Kušlanova je ulica mali Rudežov hram od kojega sve polazi. Slike se miješaju u sepiji, zamućene, idealizirane, na korak do mita.

Jedan udarac loptom, drugi, dribling između nogu. Okret, dribling, šut, ovacije! Ljudi nagomilani na jednoj strani igrališta, kao da se scena odvija u Bronxu na 155-oj ulici, a ne u Zagrebu. Svi su došli zbog istog covjeka. Žele vidjeti upravo njega. Žele pričati o njegovim bitkama na igralistu, imitirati ga. Mrze ga i vole, osjećaju istovremeno i nemoć i obožavanje. I svi imaju isti osjećaj da će jednoga dana govoriti kako su ovdje gledali zvijezdu Rudeža, ispod zagrebackog neba, prije nego sto ce pokoriti svjetske parkete Ali nisu znali da taj dečko o kojem pricaju nikada nece dosegnuti elitne visine, sve zbog jedne proklete ozljede!

Doseći će ih jedan drugi. Jedan među njima. Jedan od njegovih obožavatelja, jedan od onih koji su navijali za svaki njegov koš, jedan od njih koji su čekali svoj trenutak na terenima Kuslanove. Jedan stanoviti Damjan, jedan malo viši od ostalih. Jedan koji vrlo vjerojatno nikada ne bi ni šutnuo loptu na koš da nije bio svjedok egzibicijama svojeg brata Ivana, na terenu u srcu Peščenice.

Od skloništa do elite

U Hrvatskoj nisu nikad čuli za Javiera Sardá ali su napravili svoju verziju televizijske emisije 'Marsovske kronike', neuljudniju, još više anti-političku i skloniju malom čovjeku. Željko Malnar, pisac i putnik, bio je ekstravagantni voditelj televizijskog programa, nastalog početkom 90-ih, u godinama kada su mišljenja i riječi najviše pekle. U Zagrebu, gradu na sjevernoj obali rijeke Save, nalazi se četvrt radničke klase, četvrt obitelji Rudež, Peščenica. Zahvaljujući Malnaru dobila je 'politički status'.

'Nazvali smo je Republika Peščenica. Radi se o poznatom i posebnom kvartu, državi unutar grada'. Nasuprot kući u Kušlanovoj - iskušenje. Njegov stariji brat, onaj kojeg se uvijek oponaša – poticaj.

'Bilo je to najpoznatije igralište u mom gradu. Išao sam tamo gledati brata već u dobi od 5, 6 i 7 godina. Bio je izuzetno talentiran. Igrao je zavidno dobro. Svi su govorili o tome koliko je dobar i koliko je zapravo nevjerojatan. Stariji je od mene 7 godina i oduvijek sam mu se divio. On je „kriv“ za moj prvi susret s košarkom . Bio je moj prvi idol.'

Damjan se rodio u Zagrebu, 17. lipnja, 1986. Odrastao je okružen knjigama. Majka i otac su profesori hrvatskog jezika i filozofije, a osnovali su i vlastitu izdavačku kuću.

'Željeli su da postanemo odvjetnici, doktori ili profesori. Učili nas da sviramo klavir i druge instrumente, a posebno su nas upućivali da puno čitamo. Uložili su puno truda u naše obrazovanje.'

Prokleti ratovi koji bez pitanja unište snove. Onaj balkanski, usprkos svemu, nije pogodio Zagreb u punom smislu riječi, a i oči djeteta sve vide drugačije. Bio je to, okrutnog li paradoksa, samo još jedan oblik igre.
'Nikada nisam imao noćne more niti imam teških sjećanja iz rata. Čak smo se i dobro provodili u skloništima. Da budem iskren, najgore stvari dešavale su se oko 50 kilometara od mog grada. Djeca mojih godina iz drugih krajeva zemlje proživjela strašne stvari. U Zagrebu, gdje je palo nekoliko granata, zavijale su sirene i uzbune. Kada bi to čuli, požurili bismo u skloništa pod zgradama. Odrasli su nastojali učiniti nam boravak što udobnijim, kako bi ublažili naš strah i stres. Moji roditelji, svjesni teške situacije u zemlji i stradavanja ljudi u Domovinskom ratu, teško su to proživljavali. Vidio sam ih tužne i zabrinute.'

A vidio ih je i nasmijane kada je po prvi put uzeo košarkašku loptu. Mogla je to biti i nogometna ili rukometna lopta, ali Ivana je darovitost odvela na igralište u Kušlanovu. Damjan je u stopu slijedio bratove korake.

'On je bio visok 180 cm, a ja sam prešao 2 metra. U mojoj obitelji nema baš visokih osoba, ja sam iznimka. Bio je to dar Božji'.

Od Maksimira, njegove prve momčadi, do Zrinjevca, kluba s najjačim podmlatkom. Došao je tamo s 12 godina, prošao kroz sve klase, i debitirao u prvoj postavi sa 16 godina. 'Lijepa sjećanja me vežu za to razdoblje. Usprkos mojoj visini, pustili su me da igram na mjestu organizatora igre i potpuno me udaljili od koša. Dobio sam puno slobode na vanjskim pozicijama i savladao tehniku koja mi je, ujedno, puno pomogla u nastavku karijere.'

Uživao je gledati utakmice u kojima su igrali Giriček, Bodiroga ili Nowitzki. Impresionirao ga je talent Jordana i Pippena. Kao pravi Hrvat divio se besmrtnom Draženu Petroviću. Bio je najsretniji mladić na svijetu kada ga je Boša Tanjević među prvima usporedio s Tonijem Kukočem.

'Bio sam upadljiv zbog toga što sam visok a igrao sam na različitim pozicijama. Bila mi je čast što me uspoređuju s njim, iako sam imao vlastite ideje. Nisam se zanosio jer u Hrvatskoj je Kukoč bio neupitan i nedostižan.'

Damjan Rudež, s već utvrđenim pozicijama na 3 i 4, nagovijestio je eksploziju neskrivenog talenta. Visok igrač, velikog raspona ruku i vještine vođenja lopte, u potpunosti svestran. Dobrog koraka, još boljeg šuta i savršenog odnosa prema treningu i napredovanju. Na Mock draftu NBA lige, već se spomenulo njegovo ime, kao i imena ostalih sunarodnjaka. Sin 'Republike Peščenice' iznenadio je objavom svog idućeg koraka: Belgija! Dvije najteže godine njegove karijere čekale su ga u Oostendeu.

Belgijska zima i pekinško ljeto

Kada bi Damjanovo uho makar na tren dobilo dar govora zamolilo bi Sanikidzea da ga prestane podsjećati na proljeće 2004. U travnju je Hrvatska, u čijem su sastavu igrali Rudež, Tomić, Žižić i Kovačević, odigrala s Gruzijom kvalifikacijsku utakmicu za Europsko prvenstvo do 18 godina, koje se te godine organiziralo u Zaragozi.Tog dana nisu mu pomogla ni 22 koša, niti 6 skokova u usporedbi sa Markoishvilijevim 31 i Sanikidzeovim 19-14. Rezultat 75:79. Težak i bolan poraz. Desetak godina kasnije, rivalstvo se nastavlja.

'Svaki tjedan Viktor me podsjeća na tu tekmu, još k tome, kao suigrač. Ispalo je grozno jer sam igrao s najboljim europskim igračima moje dobi i očekivanja su bila velika. Došao je Chacho i sve pomeo. Proglašen je najkorisnijim igračem prvenstva i Španjolska je osvojila sve. Nažalost, moralo je proći još 8 godina da bih napokon zaigrao u Zaragozi.'

Put kreće iz Belgije

Rudež je uspio izbjeći potpisivanje ugovora od 7 ili 8 godina u maticnom klubu, a na kraju ga je zavela obećana minutaža u slabijoj konkurenciji u kojoj bi se mogao brže istaknuti i odskočiti prema višim ciljevima. Klub Telindus Oostende obećavao je uspjeh s Van Rossomom, Teletovićem i Rudežom. Stari roker Jaumin isticao je iskustvo ekipe, koja je vjerovala u Damjana. Da, bio je neiskusan, a tko to nije u dobi od 18 godina - trebao je ojačati, poboljšati post up igru, skakati i šutirati više, i sve to u nekoliko sezona. Ali ništa od toga. Hrvat je bio osamljen i u kraju koji nije poznavao, bez obitelji i s obećanjem koje se vrlo brzo pokazalo ispraznim.

'Sve se izjalovilo i nisam puno igrao. Bio sam razočaran i osjećao sam se prevarenim. Bio je to odlučujući trenutak u mojoj karijeri. Belgija je dobra zemlja iako u njoj nije bilo lako osamnaestogodišnjaku koji živi sam. Na sreću, moja se kuća nalazila na pet minuta od Teletovićeve i cijelo vrijeme sam provodio s njim.'

Medalja s dvije strane.

'U svemu tome bilo je dobro to što sam vrlo brzo otkrio što znači profesionalizam, što znači igrati sa starijim igračima i kako se treba odnositi prema poslu. Život me naučio samostalnosti i neovisnosti.'

Istini za volju, cijena je bila nešto skuplja. 'Nakon toga, svaki put kada bih imao lošu utakmicu, ljudi bi me podsjećali na Belgiju. Te da sam izgubio dvije godine, te tko zna hoću li ih moći nadoknaditi, te da nikad neću biti isti igrač zbog te dvije sezone na klupi. Biti rezerva u jednom Oostendeu nije isto što i biti rezerva u Madridu ili Barçi. Bio sam jako strpljiv i obećao sam sebi da ću te godine nadoknaditi na bilo koji način.' Krenuo je od Splita. Bez puno kajanja, Rudež se spakirao i vratio u svoju zemlju, s prosjekom iz Belgije od 4,1 poena po utakmici i obećavajućom prošlosti koja mu je bila jedina garancija.

Svijet se činio ljepšim na obalama Jadrana. Od Dioklecijanove palače do Marjana, kratka je udaljenost. Isto takav prijelaz napravio je Damjan od pasivnog igrača, koji je grijao klupu, do samosvjesnog igrača, koji je u stanju povesti ekipu u kritičnim trenucima.

'U prvoj sezoni došao sam k sebi. Najveci problem je bio da sam se jos uvijek osjećao nesigurnim. Nisam više znao za što sam sposoban. Međutim, u tako predivnom gradu, jednom od najljepših na svijetu, u mladoj ekipi i u vlastitoj zemlji, potpuno sam se oporavio i promijenio život.'

Tako da je od 10,7 poena u prvoj, došao na 15,6 u drugoj sezoni. Bili su to najemotivniji trenuci u cijeloj njegovoj karijeri.

'Igrali smo poluzavršnicu Hrvatske lige protiv Cibone i pobijedili. Prvi put u povijesti, Cibona je ostala bez finala.'

A on je bio ključni element. 'Jako sam se poboljšao i zadobio povjerenje dobrom igrom protiv ekipa Partizana i Cibone. Napokon sam osjetio da su u Belgiji pogriješili. Pri kraju utakmice, napamet su mi došle te dvije teške godine, predosjećajući svoj prvi uspjeh, prepustio sam se osjećajima i zaplakao od sreće nasred igrališta. Bio je to jedan od najboljih trenutaka u mom životu.'

Naslov prvaka nije osvojen, ali su posljedice eksplozije njegovog talenta vrijedile više od samog trofeja. Ponovno se spominje njegovo ime u NBA ligi - ovaj put su Netsi najzainteresiraniji, sudjelovanje u hrvatskom All Stars natjecanju, ponovno se stvaraju očekivanja – ovaj put uspoređuju ga s Gurovićem - i na kraju sezone neočekivani poklon značajan za cijelu karijeru. Poziv na Olimpijske igre.

'Trebala je to biti kruna svega', kaže Damjan. U posljednjem trenutku Markota ispada iz kombinacije, Repeša mu daje povjerenje i stavlja ga u finalni postav dvanaestorice. Imponira mu što će dijeliti olimpijsko selo sa Phelpsom i Ronaldinhom. Tamo je odigrao samo nekoliko utakmica, tri minute protiv Australije i 19 protiv Irana – 13 koševa , 3-3 u tricama – ali nitko mu ne može oduzeti te večeri pekinškog ljeta.

'Nisam to mogao ni zamisliti. Bio sam mlad, a oko mene igrači Barçe, Panathinaikosa ili CSKA. A ja sam samo jedan mladić koji igra u Splitu.'

Ako je eliminacija Cibone uz njegovu pomoć bila najintenzivniji trenutak doživljen na igralištu, onda je ceremonija otvaranja Igara svakako vodila na listi svega proživljenog mimo parketa. A sve to u razmaku od nekoliko tjedana . Da, čini se da je belgijska rana napokon zaliječena. Ili možda nije...

Korak natrag i sretan završetak

Ljeto 2008. Olimpijac, hrvatsko otkriće i poziv u Olimpiju, jednu od najvećih odskočnih dasaka starog kontinenta. Ljubljana, šarmantan grad s dušom, koji se nalazi na rijeci, sat i pol od Zagreba.

'Savršen scenarij.' Prokleti savršen scenarij. Desi se da se i tako očite stvari zakompliciraju. 'Puno sam očekivao. Počeo sam igrati u Euroligi, bio blizu kuće, činilo se kao korak naprijed u mojoj karijeri. Čak sam potpisao i dobar ugovor na 3 godine. Pronašao sam idealno mjesto da se razvijam. Dobio sam toliko preduvjeta za uspjeh! Pa ipak, puno puta u životu, onda kad ti se nešto čini savršenim i misliš da nema greške, na kraju ispadne sranje!', uzvikuje Damjan na savršeno čistom španjolskom.

'Nikad ne znaš što ti budućnost nosi. Ponekad se manje briljantne situacije završe bolje od onih savršenih .' - 5,5 poena po tekmi u Euroligi (5,8 u ligi), dvostruka uloga koja mu nikada nije sjela i nezaboravne ovacije koje je dobio kao bivši igrač u Splitu. I ne samo to. Tokom te sezone kroz svlacionicu je proslo 25 igraca, 2 trenera i još toliko uprava kluba. San o draftu opet stavljen na cekanje. I nije bio jedini.

'Nadao sam se odlasku u Španjolsku nakon olimpije, ali iluzije su se razbile. Prolazio sam turbulentne situacije i na kraju sezone dobio novi udarac Prvi put u životu mi je rečeno da me ne žele u idućoj sezoni i neka nađem drugi klub. Boljelo me saznanje da je mogući napredak u stvari bio korak natrag.' Kao i nakon belgijskog iskustva, hrvatski melem kako bi ponovno isplivao, prvi pojas za spašavanje, na Mediteranskim igrama, i to u obliku zlata.

'Bilo je teško, ali morao sam se vratiti u svoju zemlju kako bih vratio vjeru u sebe. I tamo počinje novi uspon.'

Cedevita u kojoj igraju Draper, Bracey i Baždarić, srdačna Cedevita zbog povratka u Zagreb, u rodni grad. Cedevita, koja je u Eurokup uvela novi način odvažne i atraktivne igre, na čelu s Damjanom kao jednim od glavnih aktera. Njegovi poeni i minutaža počele su rasti - u prosjeku 12,1 poen u prvoj godini i 14,3 u drugoj. Na putu mu se neizravno našla Španjolska, koja će ga podići na novu razinu. U Grancai još uvijek pamte Damjanovu zaprepašćujuću igru u sezoni 2010/11., njegovih 35 koševa (7 trica), i još 35 osobnih valorizacijskih bodova za pobjedu Cedevite od 114-110 na toj utakmici. Nakon dva tjedna, uzvratna utakmica i nova pobjeda s titulom najkorisnijeg igrača s 23 koša (5 trica) i ocjenom 28. Dvije najbolje uzastopne utakmice u njegovoj karijeri s istim suparnikom.

'Ta je uzvratna utakmica meni jedna od najdražih u životu. Kad je završila, rekao sam sam sebi: 'ne sumnjaj više u sebe'. Granca je bila među top 5 ekipa u spanjolskoj ligi i njena igra je bila predvodjena nezaustavljivim Carrollom. Ako sam se mogao nositi sa njima , mogu se nositi sa bilo kojom ekipom na svijetu. To mi je ojačalo mentalni sklop i vjeru u sebe.' Slijedi 21 koš u utakmici sa Estuom, što mu je osiguralo ulazak u završnicu Eurokupa, iz kojeg je otišao uzdignute glave nakon postignutih 16 koševa, usprkos porazu od Unics Kazana predvodjenog Lampeom

Ponovno u All Stars utakmici i ponovno u selekciji. Minute na Europskom prveenstvu u Litvi 2011. Povratak u pravo izdanje i slovenski trn je izvađen, a belgijskom više ni traga. Lijepi trenuci provedeni u Cedeviti zaslužili su slađi odlazak: 'Ponudili su mi ugovor na tri sezone da ostanem, ali ja sam odlučio čekati neki klub iz Španjolske. Vjerovao sam da će se nakon Eurokupa otvoriti neka mogućnost. U klubu su se naljutili, spustili su ponudu pa sam, nakon mjesec dana čekanja, otišao.'

Nije se trebao pakirati jer je ostao u Zagrebu. I četvrta sreća. Napokon, nakon četvrtog puta, uspio je potpisati za Cibonu u kojoj je želio igrati s 18, s 20 i s 22 godine. Želja je bila obostrana. 'Zagrebački dečki uvijek žele potpisati za Cibonu, a pogotovo ja, koji sam stanovao 5 minuta od cibonine dvorane. Došao je i taj trenutak.'

Uz košarku za pamćenje, kao što je bila ona trica u posljednjem trenutku utakmice s Krkom iz Novog Mesta, i uz veliko razumijevanje Jasmina Repeše, koji mu je tri godine ranije omogućio odlazak na OI, Rudež je doprinosio sa 11,7 poena po utakmici – njegovih 48% u tricama stavilo ga je na 2.mjesto najboljih sutera u ligi. U svojoj 25-oj ostvario je svoju najkompletniju godinu. Sretan završetak za dječaka koji je odlazio na utakmice u dvoranu Dražena Petrovića.

'Bio bih jako žalostan da u svojoj karijerni nisam imao prilike zaigrati za Cibonu.' Na kraju, trijumfalno igrajući za Cibonu osjetio je da u svojoj zemlji više ništa ne mora dokazivati. Više nije mogao pogriješiti. Treće putovanje u jednom smjeru bit će najvažnije u njegovu životu.

Miran život uz tapas barove

'My favorite belgian bastardo', napisao je Rudež Van Rossomu nedavno na Twitteru. Među njima postoji posebno povjerenje i Samove sugestije su zakon za Hrvata. Kad mu je Belgijanac objasnio koliko je ozbiljan plan s CAI-em, Damjan nije dvojio i odmah je potpisao s klubom iz Zaragoze. Već je i bilo vrijeme.

'Moji zemljaci, Tomić i Barać, godinama mi govore kako trebam doći u Španjolsku i da bi mogao igrati u najboljoj europskoj ligi. Nisam bio siguran mogu li igrati tjedan za tjednom protiv tako jakih rivala.'

Uskoro je doznao. Nakon nesigurnog početka, 21 koš postignut protiv Cajasola bio je dovoljan za polijetanje i za odlicnu zavrsnicu prvog kruga sezone. Solidno završena sezona (10,7 poena i 1,8 skokova) usadržavala je briljantne trenutke koje nikad neće zaboraviti.

Odlicni trenuci iz prosle sezone ispreplicu se sa onima iz aktualne sezone. Prva klasifikacija za Kup Kralja. Nevjerojatnih 122 prema 120, nakon 3 produžetka protiv Valencije, završni udarac protivniku u trečoj utakmici četvrtfinala u La Fonteti i prolaz u poluzavršnicu. Slijedi kampanja na Eurobasketu u Sloveniji s pobjedničkim koševima. Pobjeda protiv Unicaje u posljednjem Kraljevskom Kupu i tajac u dvorani Martín Carpena. Previše je to emocija da bi se izdvojila samo jedna. „Svakog tjedna odigramo po jednu legendarnu utakmicu. Drago mi je što sam dio toga i pisanje povijesti čini nas sretnima. Velika je motivacija imati tu mogucnost da svaki tjedan stignes malo dalje i napravis nesto malo vise nego u proslosti.“

'Dobro se osjećam i sretan sam što sam dio svega toga. Ući u ovu ekipu vrijedilo je truda i to je odlučujući trenutak u mojoj karijeri. Ne mogu se ni na što požaliti. Ni na pažnju, ni na grad, ni na upravu, ni na trenera, ni na suigrače. To se odražava na moju igru i samopouzdanje. Vrijedilo je truda čekati. I evo me, tu sam!'

Pošlo ljeto ponovio je ove sezone boljim nastupom na Eurobasksetu - 17 koševa protiv Finske bio je njegov najbolji trenutak – premda njegov start u ligi nije bio impresivan. 'Ne može se biti u istoj formi nakon 11 teskih utakmica odigranih u 16 dana', izjavio je na povratku. I nije lagao. Nakon 11 utakmica u ligi, u kojima se morao zadovoljiti sa 6,5 poena i valorizacijom 4,2 , došlo je do preokreta u utakmici odigranoj u Malagi, gdje je ostvario 15 koševa uz 4 trice i doprinio pobjedi svoje CAI.

Od tog trenutka kreće ludilo. Serija koju niti losija predstava iz posljednje utakmice protiv fuenlabrade (4 koša i 0/5 trice) ne može zasjeniti: 25 koša protiv CB Valladolida, 17 protiv Real Madrida, 18 protiv Bilbao Basketa i Tuenti Movil Estudiantesa, prosječno 16,4 poena u idućih 9 odigranih kola i vrhunskih 61% (27-44) u tricama, ta serija pobjedničkih pohoda proširila se i na Europu ( 52% suta za tricu). Ekipa koja može napredovati. Puno se govorilo o duetu Shermadini-Sanikidze od kojeg se očekivalo da ponesu zastavu. Ali malo njih je prepoznalo povezanost Rudeža i Sanikidzea. Obojica su sposobni za igru na pozicijama 3 i 4, a čestom promjenom i svestranošću izluđuju svoje protivnike. Kup je poslužio kao katarza. Mali sukob obojicu je motivirao, tako da su u trećoj utakmici četvrtzavršnice dali sve od sebe i pobjedom protiv Unicaje odveli CAI do poluzavršnice. Bila je to ključna utakmica koja je prethodila seriji povijesnih pobjeda (5) za klub. Damjane, koje je tvoja dobitna formula?

'Osjećam se dobro. Razgovaram puno s José Luis Abosom i Willy Villarom, i znam da uživam njihovo potpuno povjerenje. Daju mi slobodu i ne moram se brinuti za ostalo. Svi mi vjeruju, igrači me traže na terenu i igram puno vise na niskom postu nego prije 2 ili 3 sezone. Sve to omogućilo mi je da napravim korak naprijed. Puno treniram da bih održao taj nivo. Igra protiv najboljih u Europi puno zahtijeva.'

Od restorana „Cueva en Aragón“ do kabaret bara „El Plata“. Od taverne „Doña Casta“ do restorana „Casa Lac“. Od ulice „Los Estebanes“, šetnjom kroz „Los Martires“ do „La Libertad“. U ulici el Tubo, Rudež se osjeća kao kod kuće. Čak su i legendarna jaja na oko sa krumpirima ukusnija. Zatim, šetnja trgom Pilar ili utvrdom Aljafería i dan se može privesti kraju odlaskom u kino u Aragoniji, Rudežovoj četvrti. A zatim sve iz početka. Potpuno opuštanje. 'Ono što mi se najviše sviđa u ovom gradu je smirenost. Sve se odvija u jednom polaganom ritmu, sve je smireno. Vidio sam kako se po ogromnoj aveniji vozi 50 na sat i da svi to poštuju. U mojoj zemlji, svi jure kao ludi. U Zaragozi sam pronašao svoj mir'.

'Živim sa svojom djevojkom i koncentriran sam na košarku, treniranje i dobru prehranu. U Zagrebu, uz prijatelje i obitelj mnoge stvari su mi odvlačile pažnju. Ovdje se, naprotiv, mogu usredotočiti na košarku dok uživam u ljudima i hrani. Moja djevojka, koja je također Hrvatica, oduševljena je stilom života koji nalikuje onom u Hrvatskoj. Svi jedu vani i ljudi su na ulicama u bilo koje doba dana. U Belgiji toga nema. U 6 poslije podne ne vidiš više ni psa i to me je jako smetalo. Da se razumijemo, ne mislim da je to nešto loše, ali to ti se sviđa ili ne. Mi više volimo španjolski stil. Uživamo kao nikad prije'. Ponekad se isplati biti strpljiv...

Legenda o 'Zagrabi'

Ivo Andrić, slavni autor romana „Na Drini ćuprija“ i najdraže Damjanove knjige „Prokleta avlija“, rekao je: "Što ne boli - to nije život, što ne prolazi - to nije sreća." Usprkos tome, Rudež nastoji produžiti taj trenutak čiste sreće, koju mu još samo brat može pojačati. Isti onaj Ivan koji ga je oduševljavao na igralištu u Kušlanovoj. Inspiracija i motivacija. Druga velika nada familije. „Da nam se barem putevi ponovno sretnu i da ga neki dobar klub dovede u Španjolsku.“ Nakon ozljede, Ivan je zamijenio šuteve i skokove za trenersku ploču, i nije se bojao otići u inozemstvo. Prvak u Slovačkoj, u koju je došao s 27 godina. Pomoćni trener Cedevite i Cibone, u kojima je igrao i Damjan, danas pobjeđuje u Ženevi s Lionsima, s kojima je osvojio najprije kup, a zatim i prvenstvo Švicarske. Došao je red da se krug zatvori. „Odabrao je teži put jer je mogao ostati u Hrvatskoj. Dobar i velik radnik. Zaslužuje priliku na višem nivou.“ Puno talenta iznjedrilo je igralište Peščenice.

Zaragoza, Zaragoza i samo Zaragoza. Vječita devetka na dresu u CAI postaje 10. Zaboravila je snove o NBA. Pa ipak, taj put u SAD, na koji je otišao kao 14 godišnjak u posjet bratiću,ostao mu je jedan od najdražih iskustava i ostavio je tragove.

'Prvi put u životu osjetio sam što znači biti bez obveza i treninga. Opušten i slobodan.' Obožavatelj New Yorka i Pariza, Zagreba i Splita, ima još jednu stvar koju mora savladati - kuhanje. 'Na žalost, ne znam kuhati. Imam djevojku koja odlično kuha i pokušat ću se popraviti u budućnosti.' Pa makar to učinio samo radi omiljene 'sarme', tipičnog hrvatskog jela.

Rudež oduvijek smatra da je učenje i poznavanje stranog jezika znak kulture i prilagođavanja zemlji u kojoj se nalazi, ali ipak nitko nije očekivao da će se, nakon nekoliko tjedana boravka u Zaragozi, na konferenciji za tisak odvažiti govoriti španjolski bez straha. „Moja profesorica Raquel jako je dobra. Drugi 'krivac' moj je veliki prijatelj i kapetan Albert Fontet. Svakodnevno mi puno pomaže u savladavanju jezika. I cijela svlačionica mi pomaže, ali on najviše“, priznaje u navali smijeha. Kad smo dogovarali intervju, nije dvojio ni trenutka pri odabiru španjolskog jezika, umjesto engleskog kojeg govori isto tako dobro. Još jedan jezik u nizu.

'Sve je to relativno jer sam dugo godina učio talijanski, a na isti način naučio sam njemački. Kad bih boravio tamo, već nakon 2 ili 3 mjeseca mogao bih se sporazumijevati, ali sada kako ga ne koristim redovno već sam ga gotovo zaboravio. Zaboravio sam i flamanski, jedan od najkompliciranijih jezika na svijetu. Učenje stranog jezika znak je poštovanja prema zemlji i klubu u kojem igraš, a meni u isto vrijeme jako olaksava život.'

Možda nas to i ne bi trebalo toliko čuditi, s obzirom da je on već u Hrvatskoj postao obožavatelj Torrentea, filma kojeg je odgledao u originalu s titlovima.

'Gledao sam ga prije puno godina i oduševio me. Kad sam došao u Španjolsku, shvatio sam da ima više nastavaka i odmah sam ih odgledao. Jako je smiješan i citate iz filma u šali stalno koristimo u svlačionici.' Riječi su to onoga, koji svaki dan na putu od dvorane do kuće sluša radio postaju Cadena dial, dok se njegova djevojka navukla na muziku Pabla Alborana.

'To mi pomaže kod učenja jezika.' Ostaje mu vremena i da posluša omiljenu grupu, Rage Against the Machine ili da ode na koncerte poput onog nezaboravnog Brucea Springsteena u Beču, gdje su se, kako bi napisao Manuel Jabois, više od samih pjesama pjevale biografije.

Od Luke Modrića do Ivana Balića, Damjan voli i ostale sportove. Svjestan činjenice da je kojim slučajem njegov brat Ivan odabrao nogomet ili rukomet, on bi vjerojatno u prošlom svjetskom prvenstvu sudjelovao kao jedan od glavnih aktera, a ne kao promatrač u gledalištu stadiona la Romareda ili dvorane Principe Felipe. Šaljiv i nasmijan, Rudež priznaje da je nadimak „Pajo Patak“ dobio zbog skrivenog nadimka kojim se koristio na društvenim mrežama, ali kad smo već kod toga, Robin Hood bi mu bio draži. Pogotovo kad se krene pričati o socijalnim problemima: „Riješiti krizu? Jednostavno. Ja sam jedan od onih koji bi uzeo od najbogatijih i podijelio onima koji najviše trebaju“.

Hrvat niti ne pomišlja na razgovor o budućim željama.

'San? Pa zar ovo nije njegovo ispunjenje. Upravo proživljavam san svog života. Igram u predivnoj Španjolskoj i ne mogu poželjeti više.... dobro, mogu, na primjer, osvojiti Euroligu. Nadam se da ću jednog dana doći i do tog cilja.'

Ima vremena. Košarka neće nestati iz njegova života kada odluči objesiti tenisice o klin. 'Kad završim karijeru kao igrač, želim se posvetiti nečemu što će imati veze s tim sportom. To je moj život, ne mogu ga ni zamisliti bez košarke. Mogao bi biti bilo što u košarci ... osim menadžer, to sigurno ne!' I ponovno puca od smijeha.

Između gore Medvednice i rijeke Save spava grad koji križa poglede sa Damjanom. Legenda kaže da je jedan ban poslao vojsku u sušne zemlje i kad je tamo stigao, zabio je mač u zemlju. U tom trenutku počela je izvirati voda i vojnicima je rečeno „zagrabi“, što je na kraju rezultiralo imenom grada. Rudežova voda pleše Ebrom. A njegov mač pronašao je svoje mjesto.

'Mogu reći da je ugovor s CAI Zaragozom bila moja najbolja životna odluka. Druga najbolja je bila to da sam isti taj ugovor produžio', priznaje sin republike u drugoj republici, Robin Hood, Pajo Patak, poliglot, nasmijani sanjar. Tko zna koji već Kukoč po redu, koji je jednom davno samo želio imitirati brata na betonu Peščenice. Vojvoda od Kušlanove.