Post našeg gladijatora, koji je nedavno u UFC-u svladao Gabriela Gonzagu, prenosimo u cijelosti.

'Danas sam imao zadovoljstvo i čast biti krizmani kum mojoj kumici Loreni u Vukovaru. Prekrasan dan, divna atmosfera u crkvi, baš posebno nešto. Mislio sam da mi ništa ne može pokvariti dan i raspoloženje, ali ne leži vraže. Nakon svečane mise uputili smo se u restoran Vrške. Nas 17, devetero djece i osmero odraslih smo se smjestili na terasi, gdje je moja kuma Sandra rezervirala stol kao majka slavljenice. I tako, sjeli mi, konobari prvo donijeli toplu kolu, i to u bocama od dvije litre, što nije po zakonu, pa ne mo'š točiti sokove iz boca od dvije litre, al' ajd', baš me briga - nakon toga stižu oni 'skupi' sokovi TO' od litre. Naravno, frižidera vidjeli nisu. I stiže teleća ragu-juha ili bolje mrkvina ragu-juha jer je u njoj bilo pet deka mesa i kila mrkve po zdjeli. I stigle četiri zdjele juhe, a nakon toga i četiri ovalčića s teletinom i 'mladom janjetinom', koja po mojoj procjeni nije bila ispod 90 kila kad je išla pod nož. Probao sam zagristi komad, ali sam odustao. Teletina je još bila kako-tako, mogla je proći, a pomfrit je ispečen u ulju koje se koristilo, čini mi se, i prošle godine kad su krizme bile. Zagrizeš ga, a ono puca kao da je stakleno. Naravno da ga nitko nije jeo. Stiže i salata, naravno u nekoliko zdjelica, pa nek' svatko sebi uzme malo. Ja to naravno ne konzumiram pa ni ne obraćam pažnju. I nakon svega njih 4 (četvero) naruči si kavu. I ja naravno odem do gazde da platim, pao je i mali fotosession, kad stiže račun, a dok sam išao prema blagajni, kontam koliko bi te splačine mogle koštati: kola u rinfuzi, četiri ili pet boca, i nekoliko onih žnj sokova u pakovanju od litre koje košta 6-7 kuna, boca mineralne i litra nekog 'skupog' vina. Mislim si - ne može to ni 1000 kuna koštati, ali izvadim 1500, kad mi veli konobar 2360! Slušam i ne vjerujem.'

Mirko je nastavio...

'Platim, ali račun mi nitko ne daje. Čekam, svi nekud odoše, odem ja za stol, kad evo ga konobar - reko, sine, daj mi račun, da imam za uspomenu. Donese mi račun, al' gazda nestade; otvorim račun jer me živo zanimalo šta to košta toliko, od hrane za k... do toplih sokova u rinfuzi. Gledam račun i, ne vjerujem, naplatili su 17 (!!!) kava (naručene i donesene 4), 17 (!!!) juha posluženih u nekoliko zdjela, 17 (!!!) salata, a niti sam je ja jeo niti sam ikada u životu bilo koju salatu probao, kao ni pola klinaca. Uglavnom, klošarluk kakav nisam doživio. Išao sam po restoranima od Tokija i Sydneyja do New Yorka, Las Vegasa i Los Angelesa i da ne nabrajam sad sve, i nikada takav klošarluk i bezobrazluk doživio nisam. I onda mi u mom rodnom kraju prodaju klošarske štoseve. Katastrofa! Nije uopće stvar cifre, boli me patak koliko košta ručak, ali da se ljudi uopće usude takav klošarluk prodavati, pa to je strašno. Zovem konobara da ga pitam - šta je ovo? Jadan se skupio i veli - ja radim kako mi kažu. Gazda nestao, naravno. Da se netko došao ispričati i reći - čujte, pogriješili smo, bilo šta, ali nitko ništa. Ustanem i odem do auta s familijom svojom i kući - nisam htio cirkus raditi zbog svoje kumice i ostalih gostiju, ali gazda je zaslužio volej u guzicu da ga pamti cijeli život, a meni bi se uljepšao dan...'

Inače, ispod posta javilo se dosta ljudi i u svojim komentarima dalo potporu Mirku.