Nakon Chelseajeva poraza od Corinthiansa u finalu Svjetskog klupskog prvenstva, jedno je ime izvučeno iz naftalina i 'okrivljeno' za to što su Brazilci uzeli trofej ispred nosa superbogate Abramovičeve momčadi. Radi se o izvjesnom N. Laneu Jacksonu, koji je 1880-ih godina bio pomoćnik tajnika engleskog Nogometnog saveza (FA)
Što li je prije 130 godina mogao skriviti neki dužnosnik, a da bi se to odrazilo na ishod utakmice? Pa eto, bez spomenutog Jacksona Corinthiansa ne bi ni bilo, a nogometna (r)evolucija u Brazilu možda bi išla sasvim drugim tijekom. On je 1882. u Londonu osnovao Corinthian F.C. i u njemu okupio nekoliko najboljih engleskih nogometaša tog vremena, sve u želji da sruši dominaciju škotskih momčadi koje su tada redovito pobjeđivale u međusobnim susretima.
Corinthian FC bio je utemeljen na amaterskim principima i odlučan u namjeri da igra samo prijateljske utakmice, mnogi njegovi igrači bili su istovremeno i članovi drugih engleskih klubova, a do početka 20. stoljeća većina igrača u engleskoj reprezentaciji dolazila je iz Corinthiana. Iako nije sudjelovao u službenim natjecanjima, klub je u prijateljskim ogledima redovito visokom razlikom pobjeđivao njihove osvajače. Budući da je odbijao postati član saveza, FA mu je na kraju zabranio odigravanje utakmica s najboljim domaćim klubovima i Jacksonovi momci su krenuli obilaziti svijet u misiji populariziranja nogometa.
Kad ih je put 1910. nanio u São Paulo, organizirani nogomet je u Brazilu bio isključivo sport društvene elite, koji su sinovi bogatih očeva donijeli sa svojih studija u Europi – poslije kriketa i veslanja. Utakmice su bili glamurozni događaji na kojima su mladići pokazivali svoju rafiniranost po uzoru na engleske džentlmene, a na tribinama se pokazivala najnovija moda. Igrači su pozdravljani s 'Hip hip hura!'...
Istovremeno, siromašni su igrali gdje god su stigli i čime god su mogli, ne mareći puno za pravila igre. Vjerojatno opčinjeni statusom idealista i 'izopćenika' s kojim je došao engleski Corinthian, kao i njegovom nogometnom kvalitetom, tamošnji radnici pokrenuli su vlastiti 'pravi' klub samo dan nakon njihove utakmice i nazvali ga po svojim uzorima: Sport Club Corinthians Paulista. Od članarina su jedva skupili da kupe svoju prvu pravu nogometnu loptu, ali njihov prvi predsjednik Miguel Battaglia tada je proglasio: 'Corinthians će biti klub naroda, od naroda i za narod!'
Danas je teško razlučiti legende od povijesnih činjenica, ali po mnogima se tog dana rodio moderni brazilski nogomet. Godinu kasnije i u Riju je nastao prvi 'narodni' klub, kada se grupa igrača odmetnula od 'elitnog' Fluminensea, osnovala nogometnu sekciju Flamenga, koji se do tada bavio samo veslanjem, te pozvala k sebi sve zainteresirane, bez obzira kojoj društvenoj klasi pripadali (s igračima druge boje kože išlo je sporije i postupno, ali to je već druga priča...).
Flamengo u Riju, a Corinthians u São Paulu i danas su daleko najpopularniji klubovi u zemlji – za Corinthians, po nedavnim istraživanjima, navija najmanje 25 milijuna ljudi, a za Flamengo blizu 40 milijuna. No navijači Corinthiansa, skupno poznati kao 'Fiel' (Vjerni), na glasu su kao najžešći: postoji nekoliko skupina ultrasa, ali najbrojnija 'torcida organizada' je Gaviões da Fiel ('Jastrebovi Vjernih') koja ima blizu 100.000 članova.
Klub, naravno, ima prebogatu povijest ispunjenu trofejima i legendama, a najopjevanija je epizoda ona s prijelaza sedamdesetih u osamdesete godine, kad je ondje igrao neponovljivi Sócrates. Međutim, zadnjih je nekoliko godina bilo najdramatičnije razdoblje za Corinthians.
Najprije je 2004. investicijska grupacija MSI ušla u klub i dovela skupa pojačanja koja su imala ugovore s njom, a ne s klubom – između ostalih, Carlosa Téveza i Javiera Mascherana. No sve je naprasno završilo već dvije godine kasnije, kad je klub upao u rezultatsku krizu, a odnosi među vlasnicima se drastično pogoršali.
Još godinu kasnije, klub je prvi i jedini put u svojoj povijesti ispao iz elitne brazilske lige, ali se odmah vratio i ambiciozno krenuo u projekt osvajanja naslova kontinentalnog prvaka. Dovedeni su Ronaldo i Roberto Carlos, ali ni to nije pomoglo – kad se dogodilo ispadanje iz Cope od slabo poznate kolumbijske momčadi Deportes Tolima, beskrajno razočarani 'Jastrebovi' su iz zasjede napali autobus s igračima... Roberto Carlos smjesta se spakirao za Mahačkalu, Ronaldo otišao u penziju, a njegova zamjena (onaj najslavniji) Adriano naprosto je izgubio interes za nogomet.
No ispostavilo se da su sva ta posrtanja i razočaranja bila katalizator koji je Corinthians vratio na pravi put. Za razliku od svih ostalih najvećih brazilskih klubova, današnja momčad nema megazvijezda oko kojih se vrti cijela igra. Mnogi su primijetili da je sastav trenera Titea na terenu puno taktički discipliniraniji od brazilskog klupskog prosjeka, vrlo vjerojatno upravo zbog toga. Jednom kad su u klubu odustali od megalomanije sumnjivih investitora i bacanja novca pod noge najvećim nacionalnim ikonama, vratili su se korijenima i opet postali 'klub
naroda, od naroda i za narod' – a to se počelo odražavati i na igru, kao i na navijačku podršku koja je postala pozitivnija i masovnija nego što je dugo vremena bila. Ispraćaj momčadi na Svjetsko klupsku prvenstvo možda je i najimpresivniji navijački video ove godine...
I onda im se napokon i otvorilo. Prvi put u klupskoj povijesti osvojena je Copa Libertadores, a zatim i Svjetsko klupsko prvenstvo, na užas Engleza koji su se, među gomilom razloga zašto su poraženi, sjetili spomenuti i N. Lanea Jacksona, nogometnog dužnosnika iz 19. stoljeća kojeg smatraju 'duhovnim ocem' Corinthiansa. A istinski razlog sasvim je banalan: Brazilci su na terenu bili bolji od njih!