'Ja sam sretna osoba. Takav sam po prirodi, oduvijek', rekao je Ronaldinho prošlog ljeta u intervjuu za FourFourTwo. 'Ne trebaju mi šale da bih se smijao. U svemu nastojim vidjeti ono što je pozitivno; sve u životu ima dobru i lošu stranu, a ja uvijek ostajem na onome dobrome, tako da sam stalno veseo i nasmiješen.'

Na svom vrhuncu radio je stvari koje nikad prije nismo imali prilike vidjeti na nogometnom terenu. Nemoguće raskošno tehnički nadaren, brz, eksplozivan i fizički spreman, zubati 'konjić' sve je radio s dječačkim veseljem i osmijehom koji mu nikad nije silazio s lica. Bila je to doista čarolija: ako je netko tih godina i bio iole blizu usporedbi s njime po igračkom umijeću, nikoga nije bilo ljepše za gledati – ni tada, a možda ni ikada u povijesti.

Onda je došao ugojeni i lijeni, tužni klaun Ronaldinho; novcem, slavom i trofejima otuđeni Ronaldinho koji je postao glavni Barcelonin problem i koji je u Milanu pokazivao bljeskove genija tek između učestalog zviždanja s tribina i priča o nezainteresiranim i mamurnim treninzima ili izbivanjima s njih.

Ni povratak u Brazil nije isprva puno promijenio na stvari. U Flamengu su od njega očekivali puno više nego od svih ostalih zajedno, ali i svu krivnju za neuspjehe svaljivali na njegova leđa; mediji su ga pratili 24 sata dnevno, plasirali što istinite, što posve lažne priče o njegovom privatnom životu, a u klubu su mu ostali dužni puste milijune na ime plaće. Na kraju je napustio najpopularniji brazilski klub i u lipnju prošle godine potpisao za Atletico Mineiro iz Belo Horizontea. U međuvremenu se vraćao u reprezentaciju i ispadao iz nje, ali činilo se kako su najbolji dani definitivno iza njega i kako nema šanse da idući Mundial dočeka kao član selekcije domaćina, za što već godinama govori da mu je najveća i posljednja želja u igračkoj karijeri.

Ali nešto se promijenilo. Odlaskom iz Rija i iskušenja njegovog noćnog života, Ronaldinho je ponovo našao radost igranja i na kraju prošle godine proglašen je najboljim igračem brazilske lige. Njegov učinak u 2012. je impresivnih 15 golova i 21 asistencija, a stil igre pametniji, više usmjeren na dobrobit momčadi nego na individualno razbacivanje vještinom. Kao posljedica stigao je još jedan poziv u Seleção, s novim/starim izbornikom Luizom Felipeom Scolarijem – trenerom koji ga pozna još iz ranog djetinjstva i s kojim je 2002. osvojio posljednji svjetski naslov za Brazil – za prijateljsku utakmicu s Engleskom u veljači.

Dok je odrastao u drvenoj straćari, u jednoj od favela Porto Alegrea, najraniji utjecaj na nogometno odrastanje Ronaldinha Gaucha imali su: njegov pas, otac i brat. Tim redom. 'Je li istina da ste nogomet naučili igrajući se s psom?', pitao ga je FourFourTwo u spomenutom intervjuu. 'O, da!', spremno se nasmijao Ronnie, pojasnivši: 'U igri s psom izradio sam svoj dribling. Igrao bih s prijateljima na ulici, ali oni bi se nakon nekog vremena umorili ili im se više nije dalo, a ja sam uvijek još htio igrati... Onda bih se nastavio loptati s psom. Bio je odličan, trčao je za svakom loptom i nikad se nije umorio!'

Otac, nekoć nadareni amaterski nogometaš koji je završio kao lučki radnik, Ronaldinhu je u najranijem djetinjstvu objasnio što je na cijeni u suvremenoj igri. 'Obožavao sam driblati', ispričao je igrač u intervjuu za Observer prije nekoliko godina. 'Kad igrate nekoliko sati u komadu, postaje dosadno stalno zabijati golove... No otac je vidio što radim i nije bio zadovoljan – znao je biti prilično strog i naredio mi je da igram s maksimalno dva dodira s loptom. To mi je odnijelo svu zabavu iz nogometa; bio sam ljutit, tužan i nisam razumio. Čak sam plakao zbog toga. Ali kasnije sam razumio čemu me je htio naučiti.'

U to je vrijeme Ronniejev devet godina stariji brat Roberto slovio za jednog od najvećih talenata u zemlji. Tražili su ga na sve strane, ali on je odbio ponude iz Europe i kao 17-godišnjak potpisao profesionalni ugovor s Gremiom, a kao nagradu za vjernost od kluba je dobio veliku i modernu obiteljsku kuću, s bazenom i vrtom, u najboljem gradskom kvartu. U siječnju 1989. Roberto je došao kući s treninga očekujući tulum za svoj 18. rođendan i 19. godišnjicu braka svojih roditelja. No koji sat prije toga njegov i Ronaldinhov otac doživio je srčani udar dok se kupao u bazenu. Umro je u bolnici nekoliko dana kasnije.

Puno puta kasnije Ronaldinho je rekao da mu je brat od tada bio poput drugog oca. Vodio ga je sa sobom i na treninge, čega se sjeća i Scolari, tada Gremiov trener: 'Bilo mu je sedam-osam godina kad sam ga prvi put vidio na treningu prve momčadi. Sve nas je nasmijavao svojim ludim samopouzdanjem i radošću s kojom je gledao loptu... Ali po načinu na koji je baratao njome već se tada vidjelo da je poseban', sjetio se brazilski izbornik.

Roberto je, međutim, doživio tešku ozljedu koja ga je udaljila iz olimpijske reprezentacije za Barcelonu '92 i nikad nije dobio priliku na najvišoj razini zaigrati s tadašnjim suigračima poput Roberta Carlosa i Cafua. No Ronaldinho je kasnije to prošao i za njega, a braco je postao njegov agent. Gremio, PSG, Barca, Milan, Flamengo i Atletico Mineiro – bilo je puno čarobnih, ali i teških trenutaka na tom putu.

Osvojio je Svjetsko prvenstvo i Ligu prvaka, doživio bezbroj epskih utakmica i slavnih poteza, ali dva od tih možda najbolje govore o njegovom karakteru. 1. svibnja 2005. Ronaldinho je asistirao 17-godišnjem Leu Messiju za njegov prvi prvenstveni gol. Najprije mu je uputio senzacionalno dodavanje na realizaciju koja je kasnije dobila ime 'Messi chip', ali je pogodak poništen zbog zaleđa. No Ronnie je izgledao odlučan u namjeri da čudu od djeteta podari gol – samo minutu kasnije, izveo je gotovo isti, samo još malo spektakularniji potez i Leo je opet rutinski zabio.

Kad mu se malac nakon toga popeo na leđa u proslavi, Ronaldinho je pustio suzu radosnicu. 'Bio sam presretan što mu je moje dodavanje pomoglo da zabije prvi gol u profesionalnoj karijeri – to je bilo tako cool. Ali Lea nisam ničemu naučio, on je već bio potpuno spreman.' Ronaldinho je u tom trenutku bio najveći na svijetu, ali više se veselio prvijencu talentiranog poletarca nego mnogim vlastitim golovima.

U listopadu prošle godine umro je Ronaldinhov očuh. Nije se znalo hoće li nogometaš sljedećeg dana igrati utakmicu protiv Figueirensea praktično sve dok nije istrčao. Wilson je kratko izveo korner i dodao mu loptu, a Ronaldinho je s nekih 25 metara, sasvim iskosa, iz jedinog dodira fantastično svladao vratara udarcem koji je podsjetio na onaj glasoviti lob protiv Seamana na SP-u 2002. Učinio je to, a sekundu kasnije kleknuo na travu i briznuo u plač, dok su ga suigrači tješili... Do kraja utakmice zabio je još dva gola i dva namjestio.

On se smije kroz suze i plače kroz smijeh; dok drugi igraju, on se igra. Lako ga je voljeti, jer, vidite: kao što Ronaldinho svemu u životu traži dobru stranu, tako i nas koji ga gledamo navodi da u nogometu pronađemo ono najljepše i pozitivno. Živimo u ciničnom vremenu, a on nas podsjeća zašto smo se uopće, nekoć davno, zaljubili u ovu igru. Teško da je itko tu djetinju i neiskvarenu ljubav iskazivao ljepše nego Ronaldinho Gaucho.