Igor Štimac hrvatski je 'The Special One'

Zaista samo čovjek posebnog karaktera i obraza može nakon onakve utakmice kakvu smo sinoć vidjeli u Beogradu stati pred kamere i gledateljima koji su 90 minuta strepili uz Vatrene reći da je sve to bio 'ozbiljni plan igre' i da 'možemo žaliti za potpunim trijumfom.' Samo trener posebnog kalibra može u momčad uvrstiti trojicu centarfora, ispremiješati kompletnu prednju liniju i lijevi bok momčadi te zatim reći da je sve 'bilo dobro dok smo se držali dogovora'.

Igor Štimac – nogometni stručnjak, govornik i renesansni čovjek. Gospodin Posebni. Specijalac.

Zaista se i previše toga u ovim kvalifikacijama vrtjelo oko njega, njegovog buđenja Hrvatske i osobne potrage za ljubavlju i prihvaćanjem. Kritike su bile oštre, ali u ogromnom broju slučajeva i više nego utemeljene – bedasto je i demagoški tvrditi da oni koji ga kritiziraju ne žele dobro hrvatskoj reprezentaciji, jer upravo je suprotno. More riječi je potrošeno kako bi se ukazalo na ono što nije dobro i sugeriralo kako bi se to moglo popraviti, ali Štimac – svojeglav, pompozno autoritaran i pustolovan – ne sluša nikoga, jer i dalje vjeruje da zna najbolje.

Na tribinama, srpski primitivci i čobani uspjeli su dokazati da su veći idioti od hrvatske braće po mentalitetu. Svaka čast, sigurno je bilo potrebno puno truda za to. No jedina ružnija stvar od atmosfere na Marakani bila je igra naše reprezentacije. Jadno, bijedno i besmisleno. Trojica napadača bila su odsječena od igre i, umjesto da vrše pritisak na supaničku zadnju liniju, puštali su Srbe da iznesu loptu do centra i vraćali se duboko u svoju polovicu kako bi odradili defenzivne zadaće. Pitanje je – ako će se tako igrati, čemu onda trojica napadača? Ne bi li bilo logičnije uloge (evidentno) veznjaka dati veznim igračima?

Olić je na desnoj strani izgledao kao da ne zna što bi točno trebao raditi; nijednom se nije otvorio prostor za njegov karakteristični trk koji mu je (ili je barem nekad bio) jedino realno 'oružje'. Mandžukića u špici klasni su srpski braniči lako mogli premostiti, a Eduardo niti ne može raditi ono što se od njega u defenzivnom dijelu tražilo. Rakitić na lijevom 'krilu' nikako nije mogao doći do izražaja, a Ivanović je tom stranom prolazio kako god je htio i vrtio Lovrena kao nekakvog juniora. Srna je bio potisnut praktično na poziciju trećeg stopera – nije mogao, a nije se baš ni usudio, probijati stranu i odlaziti prema naprijed.

Vukojević se silno trošio u trčanju i blokiranju, pa čak se i otvarao na stranu kad Srna nije mogao, a Modrića je bilo posvuda – od centra gdje je morao driblati kroz trojicu samo da bi zadržao loptu, pa sve do Pletikosinog golmanskog prostora, gdje se povlačio kako bi malo došao do zraka ili spasio vrata. Posvuda osim na suparničkoj polovici – u prvom poluvremenu Hrvatska jedva da je prelazila centar, Srbi su nas posve sabili i zapravo deklasirali. No mlada i neiskusna Mihajlovićeva momčad strašno je neučinkovita u završnoj trećini terena. Spasila nas je ta činjenica, sretna stativa, nedosuđeni penal i Pletikosina obrana.

Ali ne, kaže izbornik, to je sve bio plan, a 'oni nama osim stative nisu stvorili nikakav problem u prvom poluvremenu.' I uopće ga nije sram to reći, iako je Mandžukić priznao da igrači uopće nisu shvatili što je Štimac tražio od njih, a asistent Alen Bokšić na poluvremenu poručio: 'Ne možemo ovako nastaviti, bit će promjena'... Netko ovdje laže i mulja. No ako je i istina ono što Štimac tvrdi: 'Dao sam do znanja igračima da im svjesno puste inicijativu u prvom poluvremenu, željeli smo ih umoriti', onda je pitanje opet – a čemu onda trojica napadača, od kojih su dvojica bila znatno neučinkovitija u fazi obrane nego što bi to zacijelo bili igrači drugih karakteristika? I nisu li se naši barem jednako umorili braneći se onako grčevito?

Početkom drugog poluvremena Hrvatska je izašla više, konsolidirala linije i napokon uspjela zadržati loptu češće u posjedu, čime je ostvarena ravnoteža na terenu. Nismo bili bolji, ali barem više nismo izgledali kao 'jazavci' nego kao ravnopravna ekipa. Onda je pao gol, jedina lijepa stvar koju vrijedi pamtiti iz ove mučne utakmice – i Srna, a pogotovo Mandžukić, pokazali su bljesak čiste klase. Mariovo primanje i egzekucija bilo je dostojno europskog prvaka – nema puno reprezentacija čiji napadači mogu takvo nešto izvesti tako hladnokrvno i precizno. Srbija sigurno nije među njima.

Imali smo tih dvadesetak minuta u kojima smo izgledali OK, sve do izjednačujućeg gola. Iako nam je od promjena nešto donijelo samo uvođenje Kovačića, još jednog igrača koji može zadržati loptu i proslijediti je, nakon isključenja Matića (sinoć ključnog i uz kapetana Ivanovića najboljeg srpskog pojedinca) mogli smo možda čak i pobijediti – iako bi to bilo strahovito nezasluženo. Možda, ali onda se Josip Šimunić još jednom pretvorio u Crazy Joea, svoj alter ego kojeg već dugo nismo vidjeli.

Prilikom Srninog kornera ispremiješani su Hrvati katastrofalno loše pokrivali teren. Iako su imali igrača više, Sulejmani je ostao sam kao duh. Kad je krenuo u kontru, Crazy Joe ga je doslovce satrao. Da, Šimunić je bio naš zadnji čovjek; da, Sulejmani bi se vjerojatno našao u izglednoj situaciji. Međutim, to se sve dogodilo u njihovoj polovici terena, na 65 metara od našeg gola. Svašta se još moglo dogoditi u nastavku te akcije – tvrditi da bi to bio gotovo siguran pogodak potpuno je smiješno.

'Napravio je ono što je morao', kaže Štimac. Ne – napravio je divljačku, prljavu i jezivo ciničnu stvar, zaletjevši se punom snagom u čovjeka i namjerno ga udarivši i rukom i nogom. Bila je to intervencija s jasnom namjerom da se suparnik ne samo zaustavi, nego i onesposobi i ozlijedi – u čemu je Joe i uspio, jer Sulejmani je do kraja utakmice samo statirao, budući da je Mihajlović već bio napravio sve tri izmjene. Sasvim realno govoreći, Šimunića bi nakon ovoga trebalo poslati na psihijatrijski tretman – a s njim i sve one koji ga zbog toga smatraju herojem.

I tako, naš Posebni na kraju ima obraza reći: 'Nadam se da su kod kuće na nas ponosni'. Ponosni? Na što točno, izborniče? Na to što ste izvukli bod protiv reprezentacije koja je dokazala da je u ovom trenutku jača od nas? U utakmici u kojoj smo uputili dva udarca na gol prema njihovih 14, u kojoj smo bili jadni, neprepoznatljivi i cinični i u kojoj nam je cijelo prvo poluvrijeme bio problem uopće prijeći centar?

Ponosni na to što ste svojim radom upropastili momčad s velikim potencijalom i kreativnim talentom, što ste je pretvorili u bezidejnu, amorfnu masu koja nema nikakvu ozbiljnu strategiju igre ni u jednom segmentu, koja se provlači i zabija slučajno, nakon suparničkih grešaka ili u individualnim bljeskovima? Na to što nas je postalo sram ovakve Hrvatske?

Pa zar smo svi mi, navijači hrvatske reprezentacije, samo ovce koje se ne bi trebale obazirati na sva ta poniženja i rasprodaju ugleda nego vjerovati da nas dobri pastir Štimac i njegovi šefovi vode u bolju budućnost? Do kad tako, The Special One?

SP, kvalifikacije, skupina A:

Srbija - Hrvatska 1-1 (Mitrović 66 / Mandžukić 53)

Makedonija - Wales 2-1 (Tričkovski 21, Trajkovski 80 / Ramsey 39 - 11m)

Škotska - Belgija 0-2 (Defour 38, Mirallas 89)