Raspravljanje o nogometnoj taktici postalo je daleko popularnije među novinarima i laicima nego što je ikad ranije bilo. U Hrvatskoj, a možda je to dijelom i skromna zasluga ili krivnja Tportala i Tribine, u zadnjih smo godinu-dvije zasuti taktičkim analizama prije i poslije utakmica koje se međusobno jako razlikuju kvalitetom, stručnošću i zaključcima. I to ako uzmemo u obzir samo ono što pišu novinari i kolumnisti – kad se osvrnemo na litanije sudionika u komentarima ispod članaka, forumima i društvenim mrežama, pred sobom već imamo epidemijske razmjere.

Neki od tih ljudi kao da taktiku shvaćaju kao pomicanje figura na šahovskoj ploči, gdje je pravi raspored važniji od svega drugoga: fizičkih, tehničkih i mentalnih karakteristika igrača, mehanizama njihovog zajedničkog kretanja, motivacije i svega onoga o čemu treneri u stvarnoj svijetu moraju voditi računa, a o tome mi autsajderi nikad ne možemo imati posve jasnu sliku.

Drugi pak, sasvim razumljivo, pokazuju otpor prema taktičkim raspravama i doživljavaju ih kao sasvim isprazna naklapanja – u najekstremnijem obliku ovog stava nije uopće važno koji će se sustav igrati ako 11 igrača istrči na teren maksimalno motivirano (želeći 'pobjedu više od suparnika') i pruži sve od sebe ('ostavi srce na terenu').

Jedan se ekstrem predstavlja gotovo kao egzaktna znanost, a drugi kao new age ezoterija. Kad gledamo utakmicu, jedni će vidjeti trenerski krasopis ili nečitke črčkarije, a drugi nabrijanost ili indisponiranost igrača. No realnost je negdje između. Taktika i sustav su iznimno važni, ali samo kao okvir – uvijek je presudno je li on odgovarajući za cjelokupno stanje igrača i momčadi u danom trenutku.

Imenovanje Nike Kovača – kapetanske ikone i igračkog vođe hrvatske reprezentacije – na čelo Vatrenih umjesto prezrenog i ruglu izvrgnutog Igor Štimca sigurno je donijelo napredak na psihološkom planu. U utorak smo na Maksimiru vidjeli momčad s pobjedničkim mentalitetom, ali i skandiranje izborniku već u prvoj domaćoj utakmici, što njegov prethodnik nikad nije doživio. Nema nikakve sumnje da je pozitivni, radišni i studiozni Kovač podigao Hrvatsku koja je prije toga dotaknula dno. Island je bio vrlo loš i djelovao preplašeno, ali naravno da je to bila i zasluga Vatrenih te njihovog izbornika.

Još smo jasnije mogli vidjeti smislena i napokon logična taktička rješenja.

Već više od godinu dana na ovim stranicama tupimo o tome kako su kreativni središnji veznjaci najjači dio hrvatske momčadi i kako se na njima mora graditi igra – a ne na krilima ili na napadačima. Da i Modrić i Rakitić trebaju igrati u srcu veznog reda te s još jednim igračem tvoriti središnji trokut u rasporedu 4-2-3-1, da se mora naći mjesto i za mladog Kovačića. Nikad – ali doista nikad! – do sada to nije bilo provedeno u djelo, sve do ove maksimirske utakmice s Islandom.

Uopće nije istina da je Kovačeva Hrvatska u utorak igrala imalo slično Štimčevoj. Jedini put u ovim kvalifikacijama kad su Vatreni igrali s 'trokutom' veznjaka u sredini bilo je u Zagrebu protiv Makedonije, i to samo prvo poluvrijeme – ali tada je Modrić igrao ofenzivnog veznjaka ispred defenzivnih Vukojevića i Rakitića, a s Eduardom na desnom krilu. Složit ćete se – to nije isto niti slično.

U utorak je Luka Modrić briljirao i nesumnjivo bio igrač utakmice. Igrao je najmanje jednu i pol poziciju istovremeno: onu povučenog playmakera s izlascima prema naprijed, kao i 'pola' defenzivnog veznog 'holdera' (točno koliko je bilo potrebno za slabašni Island). Što se statike tiče, ovaj je put bio debelo ispod svog prosjeka sa svega 61 dodavanjem i 75 posto njihove točnosti, ali upravo je u tome bila i poanta – preuzimao je puno više odgovornosti i rizika, gradio se i zadržavao loptu, mijenjao ritam i smjer igre, pokušavao puno više dugih dodavanja (13, od čega 10 točnih). Nikakva konvencionalna statistika ne može prikazati njegov utjecaj i učinak na terenu, gdje je druge učinio boljima.

Ivan Rakitić imao je sjajnu večer, s 85 posto točnosti u dodavanjima: 55 pasova ukupno, 9 dugih (7 točnih) lopti, čak 11 centaršuteva od čega 6 preciznih. Također je ispunio i defenzivne zadatke kao i Luka, bio stup našeg veznog reda i odigrao jednu od svojih najboljih utakmica u reprezentativnom dresu.

A Kovačić je driblinzima, prodorima, trkovima, blokiranjem i otvaranjem prostora u potpunosti opravdao postavljanje na poziciju ofenzivnog veznog – u prostor koji je ranije najčešće ostajao upražnjen, pa je zjapila rupa između veznog reda i napada. Zašto? Zato što smo u sustavu 4-4-2 u pravilu imali igrača manje u sredini terena, pa su dvojica središnjih veznjaka morali ostajati povučenije ili smo, kao na Islandu, tu imali napadača (Eduarda) koji je sasvim drugih karakteristika i koji je izvan šesnaesterca kao riba na suhom.

Nadalje, Hrvatska je pokazala taktički napredak i u drugim elementima. Postavljanjem Perišića i Olića na njihove 'prirodne' strane (a ne na 'suprotnu nogu', odnosno invertirana krila kao što je to bilo u Reykjaviku) postali su opasniji, brži i prodorniji, a nije bilo ni 'balona' u šesnaesterac s njihovih pozicija. Za razliku od prve utakmice, Srna i Pranjić dobili su dozvolu za izlazak naprijed i 'overlap' s krilima, što je – uz skraćivanje prostora za igru visokim izlaskom stopera (vrlo riskantno, s obzirom na njihovu brzinu i nedostatak pravog 'holdera' kao zaštite) – značilo uskraćivanje Islandu većine opcija u predaji lopte.

Hrvatska je vršila presing, ali ne individualnim pritiskom i jurcanjem na loptu, nego samim rasporedom na terenu, odnosno pokrivanjem prostora. Bez obzira što je to bio 'samo' Island, takva jasno vidljiva taktička disciplina bila je zaista impresivna. No ključ svega bio je (napokon!) kreativni trokut u sredini, pa je razumljivo da poslije utakmice stižu hvalospjevi sjajnom mladom Interovom veznjaku i pišu se ode novom 'magičnom trokutu' Modrić-Rakitić-Kovačić. Baš kao nekada BobanAsanovićProsinečki – trojica playmakera u vjerojatno najkreativnijem veznom redu na svijetu 1990-ih godina.

Međutim, pamćenje je selektivno. Kad pogledate sastave sa SP-a 1998., vidjet ćete da je spomenuti trojac započeo samo tri od sedam naših utakmica: protiv Jamajke, Argentine i Nizozemske. U ostalima je Ćiro ili koristio Krunu Jurčića (Japan, Rumunjska) ili je Zvonimir Soldo bio prebačen iz obrane na zadnjeg veznog (Njemačka, Francuska). Osim toga, protiv Jamajke je Dario Šimić na desnom boku zamijenio ofenzivnog Stanića, a protiv Nizozemske je uz svu trojicu playmakera igrao i Jurčić, a Šuker praktično bio jedini napadač. Preostaje, dakle, samo susret s Argentinom – onaj koji smo najlošije odigrali, kad je plasman u drugi krug već bio osiguran. Lukavi Ćiro uvijek je znao kako uspostaviti ravnotežu i zaštiti se.

Što nam to govori? Ponajviše to da nam protiv suparnika jačih od Islanda – pogotovo onih koji igraju više kroz sredinu nego preko bokova – naš dugo zazivani i novopronađeni 'magični trokut' neće biti dovoljan. Da će biti potrebno ono što još duže zazivamo: pravi defenzivni vezni, 'držač'. Igrač jak u duel-igri na sredini terena, koji će istovremeno pokrivati leđa kreativnim veznjacima i sprijeda štititi obranu; agilan, radišan igrač koji može u okršaju s fizički snažnim suparnicima odnijeti loptu i bez puno komplikacija je predati dalje.

Bit će vremena za rasprave treba li to biti Vukojević ili netko drugi, ali poanta je da će se time razbiti naš 'magični trokut', a Kovač treba pokušati to nadomjestiti. Kao najlogičnije rješenje u tom slučaju nameće se premještanje Kovačića na desno krilo, s kojega bi ulazio u sredinu – postajući tako 'pomoćni' playmaker u blizini šesnaesterca i otvarajući prostor za Srnine prodore po desnom boku.

Kovačić je puno prikladniji za takvu ulogu od Rakitića, koji je toliko često uludo trošen na toj poziciji. Okretniji je, lakši, posjeduje velike trkačke sposobnosti i ima odlično ubrzanje s loptom, a i – što je osobito važno – najbolji je dribler u našoj reprezentaciji. Kovačić je polivalentan igrač kojemu je u ranom razdoblju karijere učinjena nepravda kad ga se forsiralo na povučenoj veznoj poziciji (jer je ispred njega uvijek morao biti Sammir), ali sjetimo se da je još prije toga u Dinamu počeo igrati na krilu – i tu je pružao vrlo pamtljive partije, svakako neusporedivo bolje od onoga što smo vidjeli od Halilovića.

Nije još jasno koja je idealna pozicija za Matea – ali po svemu viđenom to će biti jedna od 3 iza špice u sustavu 4-2-3-1. I velik dio današnjih svjetskih igrača takvog tipa može odigrati bilo koju od te tri uloge s podjednakim uspjehom; sjetimo se da su i veliki Bayernovi dribleri Robben i Ribery nekoć barem povremeno igrali u sredini.

Dva ekstrema s početka teksta došla su vrlo blizu jedan drugome. Čini se da je Niko Kovač 'ezoterični' dio posla (motivaciju, psihološku pripremu) zasad dobro odradio; čini se da je našao i optimalni taktički sustav. Poželimo mu puno sreće i mudrosti u mjesecima koji dolaze.