Kako cijela europska nogometna javnost bruji o padu forme i igre Barcelone, tako smo i mi na portalu Tribina.hr pitali što se točno događa. Odličnu je dijagnozu, s potencijalnim radikalnim rješenjem, postavio naš korisnik psellus:

'Pada li Barcelona u formi? Da. Radi li se o drastičnoj promjeni? Osim ako pad od uvjerljivo najbolje momčadi u Europi do jedne od, otprilike, pet najboljih tako tumačite, ne. Premda su i dalje jedna od najboljih momčadi, a činjenica da se nakon dva poraza za redom postavlja pitanje o njihovom stanju je potvrda visokog standarda na koji su nas naučili, slabiji su nego prije. Za to vjerojatno postoje tri razloga.

1. Potrošenost

U Guardiolino vrijeme. Barcelona je igrala nogomet kojeg je karakterizirao visok posjed lopte u kombinaciji s intenzivnim presingom. Takva igra, u kombinaciji s Guardiolinim perfekcionizmom, je bila iznimno zahtjevna za igrače a uspjesi španjolske reprezentacije, i mnoge dodatne utakmice koje su oni donosili, su dodatno otežali stvari. Miguel Delaney je uoči prošlog Eura naveo podatak da su igrači koji čine jezgru španjolske reprezentacije, a većina njih je bila iz Barcelone, u prethodne četiri godine odigrali više utakmica nego glavni igrači bilo koje druge reprezentacije.

Zadržati jednako visoku razinu igre više od nekoliko godina je, pod tim uvjetima, vjerojatno nemoguće. Sve momčadi koje su kroz povijest igrale fizički i mentalno zahtijevan stil nogometa usporediv s Barceloninim su se ili raspale, poput Ajaxa u sedamdesetima, ili su nakon nekoliko godina morale mijenjati pristup, poput Milana u devedesetima.

2. Starenje jezgre momčadi

Kada je Capello preuzeo Milan, Van Basten je bio pred 27., Riijkard 29., Gullit 29. a Donadoni 28. rođendanom dok je Maldini imao 23, Costacurta 25 a Baresi 31 godinu. Jezgra njegove momčadi je bila dovoljno mlada za postupne promjene i također je bila sposobna pobjeđivati na više načina. U Barceloni, Puyol ima 35 godina i već je nekoliko godina daleko od najbolje forme, Xavi ima 33 i u sustavnom je padu od 2011., Iniesta ima 29 i očito je iscrpljen svim nastupima u prethodnim sezonama, Alves ima 30 godina, što je za ofenzivnog beka puno i ako ne uzmemo u obzir broj utakmica koje je odigrao i njegovu potrošnju na njima, dok Messi ima 26 ali je u stalnom punom naponu od tijnedžerskih godina.

Uz Messija, koji vjerojatno može nastaviti igrati na najvišem nivou još nekoliko godina, od jezgre momčadi iz Guardioline ere na kojima se i dalje može graditi momčad su ostali još Busquets i Pique. Za postupne promjene je to malo, tim više što je teško zamisliti Barcelonu kako osvaja ligu na način na koji je to 1994. pošlo za ruku Milanu. Njima trojici se vjerojatno može pridodati Fabregasa i Neymara ali treba biti svjestan kako Fabregas nije Xavi i ta će zamjena sama po sebi donijeti neke promjene. Dodatni problem je da je Barceloni od svih klubova najteže dovoditi nove igrače jer se iznimno teško prilagoditi na njihov stil igre. Što nas dovodi do trećeg problema:

3. Nedovoljna kvaliteta novih igrača iz La Masije

Premda je La Masia nastavila proizvoditi puno igrača, nitko od njih nije ostavio dubok trag na prvoj momčadi. Najbliže tome je došao Thiago Alcantara, kojeg su ovog ljeta prodali. Čak i ako dio njih ispadne dobar, pomalo je nerealno očekivati da će moći odmah zamijeniti Barelonine veterane bez da rezultati barem malo padnu. Premda ljudi očekuju od La Masie, kao i od svake druge slavne nogometne akademije, da stalno proizvodi igrače najviše kvalitete, na temelju mnogih primjera iz povijesti možemo zaključiti da je formiranje iznimne generacije u isto vrijeme u nekoj akademiji više izuzetak nego pravilo i za najbolje od njih.

Barcelona bi trebala imati mnogo sreće da uspije proizvesti igrače koji bi mogli zamijeniti Xavija i Iniestu uz jednaku kvalitetu igre. Naravno, Barcelona uvijek može pokušati, i vjerojatno će morati, kupiti igrače koje će trebati. Ako se odluče na taj pristup, jedno od mogućih rješenja je da u bližoj budućnosti odluče prodati Messija kako bi financirali dovođenje novih igrača. Premda trenutno to zvuči nevjerojatno i gotovo uvredljivo, za godinu ili dvije bi se možda moglo raditi o optimalnom rješenju.

Slijedi li kraj tiki-take? Ako kao tiki-taku razumijemo samo ono što je igrala Guardiolina Barcelona, do neke mjere da. Ako ju pak razumijemo kao dio evolucije nogometnih ideja s početkom u Nizozemskoj u sedamdesetima, ili čak u Škotskoj u 19. stoljeću, onda ne.'

Uključite se i vi u raspravu – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja novog domaćeg nogometnog communityja!