Luka Modrić igra u životnoj formi, Ivan Rakitić također. Mateo Kovačić ispašta zbog vlastite mladosti, čudnovate momčadi u kojoj se našao i nedefinirane pozicije, što je problem koji ga prati još od Dinama.

No igrati protiv Islanda nije isto što i protiv Brazila, Kameruna i Meksika – čista logika i temeljno poznavanje nogometne taktike sugeriraju nam da će za izazove na SP-u biti potrebna bolja ravnoteža; da će dvojici kreatora trebati dodati i jednog čvršćeg, snažnijeg igrača jer inače bismo se mogli provesti kao bosi po trnju.

Kovačićeva prava uloga mogla bi biti nešto poviše na terenu, što je počeo zagovarati i Interov trener Mazzari, ali koga pridružiti Modriću i Rakitiću da bi im se pružilo defenzivno pouzdanu platformu u kojoj se mogu u dovoljnoj mjeri posvetiti kreaciji? I mora li to biti neki 'jednostran' igrač, 'razbijač' jak u duel-igri i u zraku koji će im pokrivati leđa i sprijeda štititi obranu te bez puno komplikacija predati loptu dalje? Ili si možemo ipak priuštiti nekoga malo manje čvrstog, a nešto jačeg na lopti?

Opcije koje su dosad bile u opticaju, kao što su Vukojević, Ademi i Maleš nude prvo, ali drugo baš i ne. Badelj nudi malo jednoga, malo drugoga, ali nijedno u dovoljnoj količini Radošević će možda postati bolji holder od svih spomenutih, Jedvaj je također možda dugoročno rješenje – samo je pitanje je li to kao stoper ili kao defenzivni vezni. No zasad su obojica 'zeleni' tinejdžeri koji u Napoliju i u Romi šanse dobivaju na kapaljku. Gregory Sertic izgledao je vrlo obećavajuće kao netko tko je defenzivno čvrst, a ipak i tehnički potkovan, ali iza njega je već serija prilično loših nastupa, neizvjesnost oko zdravstvenog stanja i činjenica da još uvijek nije ishodio 'papire' od FIFA-e.

Da barem imamo igrača tipa Nemanje Matića, netko će zavapiti... No teško da postoji 'tip' nove Chelseajeve zvijezde – igrača poput njega, koji sjedinjuje najbolje od oba 'svijeta', jako je malo na svijetu. A njegove predstave otkako je došao u Mourinhovu momčad jasno pokazuju o kakvom je senzacionalnom nogometašu riječ: u svega par nastupa zagospodario je sredinom terena i instantno donio novu kvalitetu koja 'plavcima' iz zapadnog Londona pruža realnu nadu da je naslov ostvariv već ove sezone...

Kad je Nemanja Matić 2009. prvi put došao na Stamford Bridge, bilo je to u transferu vrijednom 1,5 milijuna funti iz slovačke Corgon lige. Malo je reći da je bio relativno nepoznat: niti je imao status čuda od djeteta (tad je navršavao 21), niti je imao ijedan natjecateljski nastup za reprezentaciju svoje zemlje. Izgledao je pomalo čudno: glava sićušna poput bumbačice (slavonski lokalizam za pribadaču, op. a.) nasađena na izduženo deblo od tijela oko kojeg su mršave ručice lamatale poput grančica na malo jačoj košavi.

Krhkost nije bila samo dojam: tog ljeta, na Euru za U-21 reprezentacije u Švedskoj, slomio je metatarzalnu kost u desnom stopalu u izravnom okršaju sa Sebastianom Giovincom, Talijanom punih 30 centimetara nižem od njega. Nije se uspio nametnuti u Chelseaju, dospjevši u medije tek po tome što je preko srpskog tabloida Alo! zaprosio svoju djevojku Aleksandru, tada još srednjoškolku. Prosidba je urodila plodom.

Na posudbi u nizozemskom Vitesseu dao je naslutiti svoje mogućnosti. Svejedno, Chelsea ga je prodao u Benficu kao dodatak za transfer Davida Luiza na Stamford Bridge. U Lisabonu je za tri godine prošao put od zamjene do najboljeg igrača portugalske Primeira lige, usput izgubivši lanjsko europsko finale protiv 'svojeg' Chelseaja. U međuvremenu se, nakon sukoba s izbornikom Sinišom Mihajlovićem koji ga je potpuno nerazumno ignorirao, vratio u srpsku reprezentaciju i prvi natjecateljski nastup zabilježio baš protiv Hrvatske u Beogradu, koji je završio isključenjem u 75. minuti. Na kraju je i Roman Abramovič, navodno na Mourinhovo insistiranje, priznao da je pogriješio i u siječnju ove godine za 25 milijuna eura vratio Matića.

Nemanja je navikao na odbijanje – zapravo, cijelu je svoju karijeru izgradio na tome. Dolazi iz Uba, grada pedesetak kilometara jugozapadno od Beograda čiji su 'najveći sinovi' nogometne legedne Dragan Džajić i Dule Savić; Matić je, doduše, iz obližnjeg sela Vrela. Kao klinac je pokušao u omladinskim školama Zvezde i Partizana te se, nakon što su mu rekli da od njega nikad neće biti pošten 'fudbaler', našao u nižerazrednim momčadima Jedinstva iz Uba i Kolubare iz Lazarevca.

Kad se pružila prilika za probu u Košicama, sasvim prosječnoj slovačkoj momčadi, objeručke ju je prihvatio – i prošao. Ondje ga je otkrio bivši Partizanov trener Vladimir Vermezović i preporučio mladoj srpskoj reprezentaciji, a na ljeto 2009. kupio ga je Chelsea. No trebalo je proći četiri i pol godine da u Londonu shvate kako je Matić zaista dovoljno dobar za njih.

Ojačan mišićnom masom i iskustvom, Nemanja je ove zime vrlo brzo našao svoje mjesto u Mourinhovoj momčadi. Moćan i čvrst sa svojih 194 centimetra visine, ali isto tako kreativan, tehnički potkovan i sposoban za napadački doprinos, još k tome i ljevak, kao stvoren je za Chelsea. U susretu FA Cupa protiv Stokea, ravnao je veznim redom igrajući odmah ispred obrane, a istovremeno joj i pomagao sjajnim doprinosom kako u zračnim, tako i u 'zemaljskim' dvobojima. U gostujućoj pobjedi nad Manchester Cityjem proglašen je igračem utakmice nakon što je sasvim 'ugasio' Davida Silvu, ali i zakočio Yayu Tourea – uz sve to je našao vremena i prostora za napadački učinak te pogodio okvir gola nakon jednog prodora.

Jučer je protiv Newcastlea opet briljirao – prekidao suparničke akcije i započinjao one svoje momčadi, dominirao u zraku i na travnjaku. WhoScored mu je dodijelio tek za 0,2 boda manju ocjenu od igrača utakmice Edena Hazarda, koji je postigao sva tri pogotka u pobjedi 3-0... Matić može jednako dobro funkcionirati u sustavima 4-3-3 ili 4-2-3-1, kao 'metronom' ispred obrane ili nešto isturenije polulijevo, gdje njegovi prodori i lopte iz drugog plana mogu doći do najvećeg izražaja. Nevjerojatno je polivalentan: nudi defenzivnu čvrstoću i osvajanje lopti, veliku mobilnost i playmakerske sposobnosti. Sve to u jednom paketu.

Ne možemo tražiti igrača 'tipa Nemanje Matića', jer on je praktično tip sam za sebe. Kad bi se u reprezentativnom nogometu moglo dovoditi igrače iz drugih momčadi kao u klupskom, on bi bio pojačanje iz snova za hrvatsku reprezentaciju: dominantna sila u zraku i u duelima, ali uz zavidnu tehniku i dodavanja s očima. Vezni trokut Matić-Rakitić-Modrić, sa svom trojicom u trenutnoj formi, bio bi možda i najjači na svijetu.

No to su tek maštanja – za Brazil ćemo se morati snaći s onime što imamo. Ali ako nas priča o Nemanji Matiću i njegovoj karijeri može nečemu naučiti, onda je to da bi rješenja mogla biti i ondje gdje se onako 'na prvu' ne bismo ni sjetili pogledati.