Tako misli Losovius, korisnik s portala Tribina.hr, koji je uočio naizgled paradoksalnu situaciju s Alenom Halilovićem – koji je i precijenjen i podcijenjen. Evo zašto je podcijenjen:

'Svi koji imalo prate zagrebačku kulturnu scenu dobro su upoznati s legendarnim natpisom na naslovnici Poleta 1978., koja je kratko glasila – NEŠTO SE DOGAĐA – i bila nagoviještaj onoga što će se kasnije zvati Novi Val. Upravo taj osjećaj, da će se nešto upravo dogoditi, ima većina onih koji prate nogomet kada vide da je Alen Halilović primio loptu. U posljednjem nastupu, protiv Dragovoljca, apsolutno je svaki njegov kontakt s loptom bio znak nekog događaja; bilo da se radilo o tome da je solo-nastupom i pretjeranom ažurnošću upropastio 'četiri na dva' kontranapad ili kada je nakon prodora dao loptu kao na pladnju za Fernandesa.

Imao sam svojevremeno tu sreću da sam gledao prijateljsku utakmicu Sportinga i Manchester Uniteda, netom prije nego li je Sir Alex Ferguson odlučio kupiti tada jednog još golobradog portugalskog mladića. Naravno, riječ je o igraču kojeg danas svi poznaju kao CR7… Vidjelo se u toj utakmici da Ronaldo ne razmišlja o taktičkim zadacima i obavezama, vidjelo se također da mu u igri nedostaju još mnogi (pogotovo defanzivni) elementi, vidjelo se da bicikli koje je izvodi neće prolaziti u jakim utakmicama, ali jedna je stvar bila jasna. Taj je momak tada pokazao da ima neke kvalitete koje razdvajaju najbolje od vrlo dobrih, vrhunske od odličnih. Te iste kvalitete, s vremena na vrijeme, pokaže i Alen Halilović…

Kod Ronalda one su bile munjevita brzina i strašno baratanje loptom, kao i dječačka zaigranost te volja za driblingom. I naravno… potezom previše! Ali nikada takve igrače ne treba, kao što onaj pesimistični dio hrvatske javnosti čini, uspoređivati s ostatkom svite, s onima koji su nažalost na ovaj ili onaj način talentom (bilo fizičkim, intelektualnim ili tehničkim) ograničeni. Nazovimo to Božjim darom, nazovimo to posebno napetima mišićnim strunama, nazovimo to superiornom koordinacijom oko-noga-ruka, koju samo malobrojni imaju… Nazovimo to kako hoćemo, manje-više je svejedno! Alen Halilović nešto od toga ima i to ga razdvaja od ostalih…

To ga razdvaja redom od Ademija, Brozovića, Antolića i ostatka kompanije u veznom redu koji možda trenutačno i jesu korisniji igrači, ali to je uvjerenje koje vara. Jer ako bismo kategorizirali igračke kvalitete od 1 do 10, niti jedan od gore spomenutih nema kapacitet niti u jednom nogometnom elementu premašiti osmicu. I nisu oni krivi, jednostavno je to vrhunac njihova talenta, a kamo sreće da doguraju i do osam. Alen Halilović možda u nekim segmentima igre zaslužuje i jedinicu, ali zato u drugima ima potencijal postati 10 – a to je ono što uvijek razdvaja 'igrače' i 'nogometaše'. Jer s odrastanjem, treningom (fizičkim i mentalnim), sve se karakteristike fizički talentirane osobe mogu dogurati do ocjene pet, ali samo malobrojnim mogu prevaliti one najviše margine. To su one margine kada igrač jednostavno ima 'brzinu više', kada ima mogućnost napraviti nešto što se jednostavno na može braniti… i biti bolji od drugih. Današnji nogometni genijalci – Messi, Ronaldo, Ibrahimović, Suarez… - redovito nam to pokazuju.

Alen to može, i upravo je to osobina koju često propuštaju vidjeti mnogi među nama, kada su spremni odmah ga otpisati, nakon što se ovaj odluči za jedan, dva ili tri nepotrebna driblinga.