Samoubojstvo Južnoafrikanca Mikea Bernarda uzdrmala je borilački svijet. Ne samo borce, već i njegove štovatelje, simpatizere. A jedan od njih bio je i naš Branko Cikatić, osvajač prvog K-1 Grand Prixa, koji u borilačkom svijetu još uvijek uživa status legende, posebice u Japanu.

Cikatić je u svojoj karijeri, iako 15 godina stariji, imao čast boriti se s Bernardom, a u tom je okršaju 1997. doživio i jedan od svojih rijetkih poraza.

Sjećam se tog dvoboja. Bio sam dominantniji, zadao sam mu 15-ak udaraca, ali Bernardo se nije predavao. Nakon jednog desnog krošea, izmaknuo je glavu te me tjemenom udario u arkadu, koja je puknula i bio je to jedan od mojih najbenignijih poraza, u kojem nisam primio ni udarac', prisjetio se Cikatić dvoboja iz 1997. zbog kojeg je ostao bez još jednog finala u K-1.

Unatoč tome, ostali ste u dobrim odnosima s Bernardom?

Apsolutno. Viđali smo se po turnirima, razgovarali. Istina, nakon tog dvoboja moj je trener uložio žalbu, ali nije prošla. No to nije imalo nikakve veze s Mikeom i našim odnosom. Poslije je on došao živjeti u Hrvatsku, preko Pjetraja, znam da mu je Orsat Zovko sređivao nekakvu filmsku ulogu, koju mu nikad nije osigurao pa je nakon nekog vremena, kada je ostao i bez dijela novca, razočaran otišao iz Hrvatske.

Sigurno ste u šoku nakon ovakvog svršetka jedne sportske karijere?

Naravno da sam u šoku, ali moram priznati da nisam iznenađen. Znam da je bio u depresiji, rekli su mi neki njegovi bliski ljudi, prijatelji i treneri da je imao AIDS, da se povukao u sebe, nije želio imati nikakve kontakte u posljednje vrijeme. Kako su mi rekli, kada je doznao za bolest, povukao iz svijeta borbe. Očito ga je sve jako pogodilo.

Branko Cikatić, bavi se znanstveni radom te pokušava doktorirati na temu tajlandski boks, koji, nakon statusa pokaznog sporta, očekuje i u olimpijskoj konkurenciji.